Subota 31. kolovoza
Esih i Hasanbegović bit će samo uspomena
Čitam intervju s Brunom Esih, koja se pretvorila u tipičnog čelnika desne stranke. U vlasnicu jednog feuda koji grčevito brani, i to frazama kojima se služi svaki uzdrmani predsjednik stranke, frazama o jedinstvu, odanosti vrha stranke, o zločestim protivnicima koje vodi Zlatko Hasanbegović i koji ne podnose da im je suknja na čelu. Uglavnom, ona i Hasanbegović su trebali popuniti veliku prazninu na desnom dijelu hrvatske političke scene, prazninu koju su napravile mnoge pravaške strančice, pa su je popunili tako što su prazninu i ostavili, kao netko kome daš da upravlja vlakom, a on se zadovolji romobilom. Od njih se puno očekivalo, no bavili su se uglavnom nazivima trgova i ulica i sličnim temama, dok ih je malo zanimala Hrvatska kao financijska, gospodarska i politička kolonija, što bi trebao biti glavni interes svake patriotske stranke. Umjesto da se što odlučnije usprotive moćnim zemljama EU i njihovim hrvatskim sluganima u Hrvatskoj, u prvom redu HDZ-u i SDP-u, umjesto da ih bojkotiraju, oni izlaze na izbore za Parlament EU, ne osvajaju nijedan mandat, ali se hvale petim mjestom, jer je sasvim blizu tih slugana. Nakon raskola i to će mjesto izgubiti, ostat će samo uspomena.
Nedjelja 1. rujna
Ministrica Divjak protiv naroda i liječnika
Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak iz kvote je Hrvatske narodne stranke, koja nema ni dvadesetinu ukupnog broja birača. Pa bi se po logici brojeva moglo reći da joj vjeruje svaki dvadeseti građanin. Vjerojatno se ta logika podudara s potporom koju ima njezin suludi prijedlog da, zbog velikog broja opravdanih sati u školama, roditelji na ispričnicu imaju pravo, koje je sada gotovo neograničeno, samo jednom ili dvaput godišnje, a sve ostale izostanke morali bi pravdati liječnici. Te drske sumnje u djecu, u roditelje, u ljude, u narod, u Hrvatsku, može iskazati samo netko tko nasljeđuje Vesnu Pusić, a osim toga, preopterećeni liječnici mahom su protiv ministrice. Ambulante bi bile još zatrpanije, troškovi bi uvelike porasli, roditelji bi morali izostajati s posla da bi djecu i zbog bezazlenih prehlada vodili na pregled, krug međuosobnog nepovjerenja obuhvaćao bi djecu, roditelje, profesore, liječnike. Nedavno je biskup Vlado Košić kritički govorio o tzv. školi za život, o fetišizaciji informatike u obrazovanju i zapostavljanju odgoja u školama, što se također događa mimo volje roditelja. U hrvatskom školstvu narod i ministrica na suprotnim su stranama, ali Plenković zna izabrati.
Ponedjeljak 2. rujna
Uvijek se nađe jedan Udbin ‘delegat’
Slobodna Dalmacija piše o jednom kontrastu na utakmici Hajduk – Dinamo: “Već oko 15 sati, više od tri sata pred početak derbija, rijeke ljudi slijevale su se prema Poljudu, mladi i stari, muškarci i žene, čitave ekipe, obitelji s djecom... Željno očekivani derbi završio je baš onako kako su priželjkivali, Hajduk je konačno pobijedio... S Poljuda su čitav dan pristizale simpatične fotografije... A onda se... ukazao – on. Lik s bizarnom fantomkom na glavi i majicom s porukom ‘Ubij Srbina’. Još s dvije baklje u rukama, jeziv prizor. Iako bi ga možda bilo najbolje potpuno izignorirati i ne dati mu pet minuta priželjkivane slave, mora mu se priznati da je uspio ... pokvariti sliku predivnog dana na Poljudu, uspio je dospjeti u medije..., a uspjet će vjerojatno i donijeti novu kaznu Hajduku te ‘bile’ opet ostaviti da igraju bez publike na Poljudu.” Na jednom Thompsonovu koncertu u Zagrebu među 120.000 slušatelja bio je samo jedan s ustaškom kapom, snimljen je, fotografiju su svi objavili, ali ni policija ni bilo tko drugi nije objavio njegovo ime i prezime. Ne zna se ni tko je tip kojeg je skrivala fantomka na Poljudu. Tko su onda zagrebački i splitski provokator? Pitajte Udbu.
Utorak 3. rujna
Sad je obratno, za Dance Srbija je Kosovo
U bivšoj se državi pričao jedan vic koji se sada na neobičnom mjestu pretvorio u zemljopisnu stvarnost. Dakle, na prozoru vile na Dedinju u Beogradu nalaktila se jedna gospođa i dugo uporno gleda na ulicu. Vidjevši je, druga gospođa je sa svoga prozora upita: “Komšinice, ti kao da nekoga čekaš?” Ova joj odgovori: “U pravu si, čekam da naiđe neki Srbijanac pa da mi istesteriše drva.” Gospođe s prozora su Albanke, a vic je slika iz budućnosti u kojoj su se natalitetom i širenjem kosovski Albanci prostrli po cijeloj Srbiji. U međuvremenu se Kosovo osamostalilo, ali Srbijanci ga nisu prestali svojatati, pa na sve strane odjekuje – Kosovo je Srbija! Na svoj su način i taj uzvik i vic “protumačili” Danci, pa čitamo vijest, popraćenu kartom: “U Danskoj, u priručnicima za vozače, može se pronaći karta Europe na kojoj nema Srbije. Na njezinom mjestu je Kosovo koje je zauzelo čitav teritorij, i svoj i susjeda.” Zabuna ili namjera? Svejedno, jer je u oba slučaja karta posljedica srpskog otpisivanja kosovske državnosti i neporeciva upisivanja Albanaca svoje države na kartu svijeta. A Beograd je dobio novu priliku za paranoične reakcije, u stilu – protusrpska svetska zavera ne prestaje.
Srijeda 4. rujna
Kad ne bi bilo buke, ne bi bilo ni Pupovca
Evo i Milijana Brkića koji kaže: “Gospodinu Pupovcu poručio bih kako ne može gledati trn u oku brata svog Hrvata, a ne vidjeti deblo, odnosno tenk u svome oku.” Nisam namjeravao ponovno pisati o vođi Srba u Hrvatskoj, ali ta količina reakcija na njegove riječi, gnjeva, podsjećanja na velikosrpsku agresiju i hrvatske žrtve koja mu pridaje iznimno, gotovo sudbonosno značenje, jednostavno me prisilila da ponovim ono što sam nekoliko puta dosad istaknuo. Milorad Pupovac je beznačajna osoba i čelnik za središnju politiku u Hrvatskoj nebitne skupine hrvatskih građana (Srba u Hrvatskoj ima oko 4,5 posto!) pa su mu incidenti i njihov odjek potrebni da bi uopće politički živio. Sve što bi Hrvatska trebala učiniti nakon tih incidenata, koje prave i Hrvati i Srbi, jest prepustiti ih policiji i pravosuđu. I ništa više. Pupovčeve dramatizacije tih događaja i optužbe protiv Hrvatske i Vlada i branitelji i drugi trebali bi ignorirati. One baš ništa Hrvatskoj ne mogu nauditi osim dobiti potporu iz Beograda koja je za Hrvatsku također beznačajna i s kojom se, ako se uopće reagira, treba sprdati kao s nemoći ratnih gubitnika za kojeg više ne bi bila potrebna Oluja – otpuhao bi ga slabiji povjetarac.
Četvrtak 5. rujna
Škoro će udarati Kolindu, ali gdje su mu šake?
Kad neki nogometni klub kupuje nekog igrača, onda se zna što kupuje, gdje je i kako dosad igrao, koliko je golova postigao, je li bio reprezentativac... Jer kupuje se i plaća sve to, kupuje se i plaća određena vrijednost poznata u javnosti. Kad šef neke tvrtke novcem mami stručnjaka iz druge tvrtke, također zna koga želi i koliko će mu biti koristan. Kad se ženi neki mladić ili udaje cura, zna koga se uzima, koju ljepotu, koju pamet, koji imetak... Mediji su se raspisali o tome kako će Kolinda Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji biti prva na udaru Miroslava Škore. Međutim, čime će je Škoro tući, gdje je to dosad igrao pa pokazao kvalitetu, je li imao reprezentativni domet, koliko je golova postigao...? Od toga nema gotovo ništa, nema ni šaka ni ničega čime bi je udarao. Zna pjevati, uglavnom samo to, ali pjevanje je od politike i vođenja države daleko kao limunada od vina, kao potok od Dunava, kao barka od broda, kao plićak od pučine. Njegova neostvariva obećanja o promjeni ovlasti predsjednika države obmana su koje je svjestan. I izgovara ih s istom lakoćom s kojom pjeva svoje lakoglazbene pjesme koje nemaju dubine, ali se ispijaju kao Coca-Cola. Coca-Cola kandidat.
Petak 6. rujna
Mamić i Barišić pljuju u lice državi i građanima
“Nema dvojbe da sam ja i dalje prvi operativac u Dinamu”, kaže Zdravko Mamić u intervjuu za RTL. Dinamo, dakle, živi u karikiranom scenariju grčke tragedije. Za hrvatsku državu i njezino pravosuđe Mamić bi poput Polinika u “Antigoni” trebao biti mrtvac, zatvorenik, leš ostavljen pticama i psima koji nitko ne smije pokopati. No hrvatski državni Kreont je za razliku od grčkoga posve nemoćan, a Dinamo kao Antigona može s njim komunicirati kako želi, može ga i oživiti i omogućiti mu da bude nadmoćan “Kreontu” (državi) i da i dalje vlada maksimirskim klubom. Dinamovi uspjesi opterećeni su tom tragedijom, koja će kad-tad imati rasplet s mnogim žrtvama. I u Ligi prvaka i u HNL-u klub će se natjecati pod tim teretom, pod teretom činjenice da mu je sportski direktor osuđen na četiri godine, a glavni gazda koji klubom upravlja iz druge države na šest godina zatvora. Ta sjena padat će i na ozračje na stadionu kad bude pun u međunarodnim utakmicama, a zastrašujuće je što pada na slavnu i časnu prošlost Dinama i zagrebačkog nogometa – braća Mamić, Barišić i drugi toj tradiciji ne pripadaju. I skupa s ostatkom uprave Dinama pred cijelom javnosti pljuju u lice pravnoj državi i građanima.
VIDEO Zdravko Mamić o presudi
“......teretom činjenice da mu je sportski direktor osuđen na četiri godine, a glavni gazda koji klubom upravlja iz druge države na šest godina zatvora......”. Izostavljena je jedna bitna riječ koja glasi - “nepravomoćno”. Namjerno.