Svakakve gluposti čovjek otrpi u medijima, ali sam onda pročitao naslov “Učenike se masovno indoktrinira nacijom i vjerom, ne samo na vjeronauku”. Patetični vapaj da se “djeca od prvih dana u klupama indoktriniraju konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom” bio je ilustriran zadatkom iz školske čitanke: “Kamo bi ti odveo Isusa? Nabroji sva mjesta koja bi mu ti pokazao/pokazala jer ih smatraš važnima i Pozovi Isusa neka dođe u posjet tvojoj obitelji. Što će vidjeti? Napiši sastavak od 150 riječi”.
Novinar i komentator Nenad Jarić Dauenhauer zgrožen je jer taj “školski zadatak više nalikuje na čitanku za Vjeronauk nego na materijale za Hrvatski”. Kolega Jarić Dauenhauer ne spominje o kojem se književnom predlošku radi, ali to može biti samo pjesma “Kuda bih vodio Isusa” hrvatskog pjesnika iz Bosne Nikole Šopa. Na svoj djetinje dirljiv način on bi Isusa vodio krojaču, postolaru ili šeširdžiji da ih sveti blagi lik vidi kako i noću naporno rade, pa je dakle pjesma više socijalna nego religiozna. Šop je 1934. izdao poetsku zbirku “Isus i moja sjena”, i za nju bio nagrađen, u kojoj je Isus prikazan kao običan čovjek, čak čita i novine, a aureola mu se nakrivi na glavi kad zaspi, poput šešira. Zbog manjka božanske dimenzije Isusa Šop je u to doba trpio i kritike, pa je Isidora Sekulić bila napisala da “pjesnik to maleno kršćanstvo nosi umjesto sata u malom džepu svog malog kaputića” – pa zar nije ironija da je i to minijaturno kršćanstvo preveliko za Nenada Jarića Dauenhauera?
Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je Nenad Jarić Dauenhauer u čitanki našao Tina Ujevića s njegovom “Molitvom iz tamnice” i “Svakidašnjom jadikovkom”, A. B. Šimića s “Nađenim Bogom”, Krležu s “Jeruzalemskim dijalogom” i Pupačića s pjesmom “Moj križ svejedno gori”. Konzervativno-klerikalna indoktrinacija, zajauknuo bi. A što bi tek rekao da zna da je Marulić napisao čak dva epa o biblijskim likovima Davida i Judite, da je Gundulić evanđeosku parabolu pretvorio u poemu “Suze sina razmetnoga”, a da je Mažuranić napisao apoteozu onima koji pogibaju “za krst časni i slobodu zlatnu”? Jariću Dauenhaueru, napredna javnost očekuje od vas odlučan zahtjev da se prekine s tom konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom! Želimo prazne čitanke!
Jeste li vi uopće svjesni kakvoj su tek indoktrinaciji naša djeca izložena u povijesti umjetnosti?
Pa najveći od najvećih glazbenika, neusporedivi Jochann Sebastian Bach, svakom notom slavi Stvoritelja i Spasitelja! Mozarta još možete očistiti od njegovih misa pa da dovoljno ostane, ali Bach mora cijeli van, smije ostati samo ona kantata posvećena kavi. Morate se hitno riješiti i Palestrine, Lassa i Byrda od starih, a od živućih mora nestati Arvo Pärt, estonski genij religioznih skladbi, najizvođeniji suvremeni kompozitor na svijetu. Od slikara i kipara obvezno morate djeci zabraniti da saznaju za Giotta, Rafaela, Michelangela, Tiziana i Rembrandta. Klerikalna indoktrinacija! No ni apstraktna umjetnost nije nedužna: recimo, Piet Mondrian je u svojim kompozicijama vertikalnim linijama pridavao mistične teozofske vrijednosti.
Uopće je najbolje da zabranite sve prije Marine Abramović i njenog magarca i tako učenike privedete zdravom znanstvenom razmišljanju. Ali, jao, morat ćete iz nastave fizike, kemije i biologije izbaciti Rogera Bacona koji je izmislio znanstvenu metodu, Nikolu Kopernika koji je postavio heliocentričnu teoriju, Andrewa Gordona koji je konstruirao prvi elektromotor, oca kristalografije Renéa Justa Haüyja, začetnika moderne genetike Gregora Mendela i astronoma koji je postavio teoriju o Velikom prasku Georgesa Lemaîtrea. O, užasa, bili su svećenici, pa spadaju u vjeronauk.
Ali – kako kažu u televizijskoj prodaji – to nije sve. Možda se niste nikada pitali kako to da se moderna znanost rodila baš u Europi, i to baš u okrilju srednjeg vijeka, kada se konstruiraju prvi strojevi, kada se začinje moderna slika svijeta? Pa baš zato što se u kršćanskoj vjeri svijet izuzetno cijeni jer je odraz Stvoritelja. Svijet nije obmana kao u hinduizmu i budizmu, nego upoznavanje prirodnih tajni vodi do spoznaje Svevišnjeg. S tim je usko povezana vjera u napredak, također proizašla iz judeokršćanske slike svijeta. Dok druge velike civilizacije imaju cikličnu sliku svijeta, koji raste i propada u krugovima, Biblija daje jasnu linearnu perspektivu, s početkom i krajem svemira, i s idejom da se napreduje – i da se treba napredovati. Moderna znanost preuzela je te ideje, ali sada se srami njihovih izvora, i prikazuje ih kao samorazumljive, što ipak nisu. Moderni se humanizam također srami svojeg biblijskog izvora iako je ideja o božanskom dostojanstvu čovjeka začeta u Evanđeljima.
Odatle je potekla ideja da nema više robova i gospodara, muškaraca i žena, Židova i Grka, ali se Deset zapovijedi pretvorilo u međuvremenu u svoje sekularne verzije raznih deklaracija o pravima ljudi i građana. Tko bi rekao: izbacivanje vjere iz udžbenika sliči piljenju grane na kojoj stojimo. Znanstveno-talibanski svjetonazor jednostavan je: sve se ljudsko sastoji od slučajno nagomilanih molekula. Budući da je nazor jednostavan, on je i radikalan pa se svaki pogled sa strane proglašava indoktrinacijom. Znanstveni talibani ne vide da ljudska stvarnost nije samo fizička nego je i simbolička i da se iz nje ne mogu isključiti umjetnost, san, smijeh, čežnja, vjera, nada i ljubav. U težim slučajevima fobije znanstveni talibani, kao Nenad Jarić Dauenhauer, histerično reagiraju na svaki spomen religijskog fenomena, poput one domaćice iz crtića što skače na stolac kad god vidi mišića Jerryja.
Znanstveni talibani uspjeli su se obrazovati tako da su ostali sasvim neuki. Prezirući humanističko obrazovanje postali su nehumani. Nenad Jarić Dauenhauer život bi dao za prava Afroamerikanaca, ali da zna da je autorica “Čiča Tomine kolibe” sestra Henryja Warda Beechera, pastora i pionira abolicionizma, knjigu bi zabranio bez grižnje savjesti. Nenad Jarić Dauenhauer zaklinje se u znanost, ali da sazna da je Ruđer Bošković bio isusovac, odmah bi noću otišao do ulice nazvane po njemu i skinuo ploču; uopće ne znam kako može slušati vremensku prognozu jer se u svakoj spominje ime Blaisea Pascala, kao mjerne jedinice za njutn po metru kvadratnom. A Pascal je bio indoktrinirani katolik koji već četiri stoljeća indoktrinira mnoge naraštaje svojim “Mislima”, pa tako i mene.
“Ah”, s olakšanjem će Nenad Jarić Dauenhauer, “rekli ste ‘misli’? S tim vam ja nemam veze”.
Izvrstan članak.