Pravu je senzaciju napravio izbornik rukometne reprezentacije Hrvatske Željko Babić. Osvojio je brončanu medalju koja je, prema euforičnim izjavama Hrvata, sličila zlatnoj. Ali, nije ta medalja iznenadila samo hrvatsku nego i europsku sportsku javnost, pogotovo nakon senzacionalne pobjede nad Poljskom.
No, Babićev uspjeh uopće nije slučajan. Relativno je to mlad čovjek, ali već ima veliko trenersko iskustvo, koje traje gotovo cijelo desetljeće. Njegovo su znanje i iskustvo „na svjetlo dana izišli“ u pravo vrijeme.
No, tko je Željko Babić zapravo?
Podrijetlom je iz Vlake, mjesta koje je udaljeno nekoliko kilometara, idući na jug, od Opuzena u dolini Neretve. Glavni „krivac“ za to što se počeo baviti rukometom njegov je brat Ivica, danas svećenik i župnik u Vrbanju na otoku Hvaru, koji je pet godina trenirao i igrao lijevog krilnog za RK PIK Neretva iz Opuzena. On je doveo brata Željka u klub kad je imao samo osam godina. Naime, desni krilni igrač je pao s bicikla i slomio ruku pa ga je netko morao zamijeniti. Ivica Babić se sjetio brata. Iz vremena djetinjstva i rane mladosti Babića dobro poznaje Ivica Ključe, bili su susjedi i zajedno su odrasli. Kao djeca bili su zaluđeni rukometom. U petom razredu počeli su redovito trenirati u Opuzenu, i to na betonskom igralištu RK PIK-a Neretva.
Budući da je Željko Babić zbog rukometa počeo zapostavljati učenje, roditelji su mu uskratili treninge dok ne popravi ocjene. No, on i prijatelj Ključe našli su rješenje za bijeg na treninge.
– Da Željkovi roditelji ne bi vidjeli, ja bih iza njegove kuće donio ljestve, naslonio ih na zid da Željko može izići kroz prozor i pobjeći na trening – priča Ivica Ključe.
– Nitko ga nije mogao zaustaviti. Kad bi obavio trening, opet bismo donijeli ljestve i on bi se vratio u svoju sobu, a ja bih ljestve sklonio – dodaje Ključe, Babićev suigrač u RK PIK-u Neretva iz mladih dana.
Zanimljivo, nakon što bi obavio trening s pionirima poslijepodne, Željko Babić je još kao dječak čekao trening za starije uzraste predvečer.
Renata Čovića, Babićeva prijatelja i danas uspješnog tenera RK-a Opus iz Opuzena, zatekli smo kako vodi trening u dvorani. Nekoć je bio golman u RK PIK-u Neretva. On također svjedoči o nekadašnjoj igračkoj i radnoj upornosti danas slavnog izbornika.
– Završi trening, a Željko veli: “Čova, mogu li ti uputiti deset šuteva s krila?!” Svi odu, a on bi još pucao na gol. Tako je bilo na svakom treningu – dodaje Čović.
Babić jednostavno nikada nije propuštao trening bez obzira na vremenske uvjete. Bila bura ili padala kiša, on je iz svoje Vlake biciklom dolazio na trening u Opuzen.
Ni kad je pošao u srednju poljoprivrednu školu u Čapljini, hercegovačkom gradu 20-ak kilometara udaljenom od Opuzena, Babić nije propuštao treninge.
– Ja sam išao u ugostiteljsku, a on u srednju poljoprivrednu školu u Čapljini. Nastava je bila poslijepodne i, ako nismo imali prijevoz, odnosno ako je kasnio „tuzlak“ (vlak, nap. a.), onda bismo se vraćali autostopom. Kad bi „tuzlak“ došao na vrijeme, onda smo putovali vlakom pa brodom preko velike Neretve do Opuzena kako bismo stigli na trening u 18.30 sati – prisjeća se Ivica Ključe.
Treninzi su u to vrijeme bili naporni, a naprezanja tijela takva da je Babić kao petnaestogodišnjak prvi put operirao menisk kod poznatog kirurga Nebojše Popovića u Banjoj Luci.
– Trening snage trajao je dva sata, a tehnika je na red dolazila kasnije. Ruski je sistem onda bio, prijatelju – dodaje jedan od Babićevih fanova koji se okupljaju u kafiću Jerry u Opuzenu.
U RK PIK-u Neretva Babić se zadržao od 1982. do 1988. kad je, s tek navršenih šesnaest godina, otišao igrati za slavni RK Zagreb.
No, odlazak talentiranog krilnog igrača, ljevaka, u RK Zagreb nije prošao glatko.
Naime, Babićev odlazak u RK Zagreb 1988. izazvao je velike prijepore u Opuzenu, između uprave kluba i, s druge strane, roditelja i ljudi koji su ga htjeli odvesti u RK Zagreb. Uprava ga nije puštala.
Tadašnji Babićev trener Mate Nikolić tvrdi da nije bio do kraja upoznat s tim stvarima jer je, kaže, 1986. i 1987. bio u JNA. Ipak, Nikolić nerado govori o Babićevu odlasku u RK Zagreb.
– Malo ste me iznenadili pozivom, nepripremljen sam, tko vam je dao moj broj? – upitao je Nikolić iako je poznato da je većina brojeva u telefonskom imeniku na internetu.
Babićevu odlasku u Zagreb 1988., naime, najviše se usprotivio jedan član tadašnje uprave RK PIK-a Neretva.
– Nisu mu dali da ode, stvarali su probleme, prijetili doma. Ima tu svega i svačega. Nije taj bio predsjednik kluba, ali je bio glavni, vodio je klub, pitalo ga se. Nije ga htio pustiti. Sigurno su postavljali neke uvjete... Kad je Željko jednom došao iz Zagreb doma, navratio je u dvoranu jer bio neki turnir. Taj tip mu nije dao da uđe u dvoranu, gurnuo ga je s tribina, slomio mu naočale, potrgao mu zlatni lančić. Tako je bilo – priča jedan od poznanika Željka Babića koji ne pripada rukometaškom svijetu, međutim, ima dobro pamćenje i kroničar je lokalnih događaja. Rukometaši i Babićevi fanovi okupljaju se u opuzenskom kafiću Jerry, čiji je vlasnik Ante Franić.
No, Babićevi prijatelji ne žele da se o piše i priča o ružnim stvarima iz prošlosti.
“Trebao je biti u Atlanti”
– Ne slušajte ljude koji pričaju priče iz prošlosti, nas zanima samo pozitiva. Željko je pozitivan, on gleda naprijed i ne osvrće se. Da nije takav, danas ne bismo razgovarali o njegovim uspjesima – kažu prijatelji izbornika Babića.
No, usprkos preprekama, Željko Babić je 1988. uspio otići u RK Zagreb.
Ilija Puljević, sada trener, bio je dobro povezan s ocem Zagrebova igrača Ratka Tomljanovića, koji je bio koordinator u mlađim uzrastima. Stoga je, vjerojatno, Ilija Puljević bio poveznica za Babićev odlazak u RK Zagreb.
Babić se, međutim, u RK-u Zagreb, u kojem se zadržao šest godina, od 1988. do 1994., nije naigrao. Vrijeme je provodio na klupi, a bio je možda najbolje hrvatsko krilo u povijesti. Specifičan i po tome što je bio ljevak.
– On kroz rukomet ništa nije postigao što je trebao i morao postići s obzirom na njegov talent. Za to su krive nepravde i djelomice ozljede. Ni kad je bio u RK Zagrebu Željko nije bio u milosti“, tvrdi jedan od gosta kafića Jerry.
Naime, ondašnji trener RK Zagreb stavio ga je „na stranu“, držao ga je na klupi bez obzira na to što je Babić bio bolji od svih krila tadašnjeg Zagreba. Da je igrao, mogao je dati veći doprinos osvajanju titule prvaka Europe 1992. i 1993. te osvajanju europskog superkupa 1993., ali nije dobio priliku.
RK Zagreb, tvrde neki Opuzenci, nanio je nepravdu Babiću i zato što nije pozvan u reprezentaciju na Olimpijske igre u Atlanti gdje je 1996. hrvatska reprezentacija osvojila zlatnu medalju.
Naime, Vladimir Šujstar, „ni kriv ni dužan“, budući da je potpisao za RK Zagreb, nagrađen je odlaskom u Atlantu pa je Babić, kako neki tvrde, „izvisio“ unatoč kvalitetama koje je imao.
– To je zlato trebalo biti Babićevo – tvrde Opuzenci.
Nakon NK-a Zagreb, Babić je 1994. i 1995. igrao za RK Metković. Potom je nastavio karijeru u Italiji, igrao je u Pallamanu i Modeni. Na kraju se vratio u Metković 2004., potom je kratko igrao za RK Jelsu, i to je bio kraj njegove igračke karijere.
Kad je prestao igrati rukomet, Babić se okušao i kao prodavač automobila, radio je jedno vrijeme u Citroënovu autosalonu, međutim, na nagovor prijatelja odlučio se posvetiti rukometu, i to kao trener.
Rukometnu karijeru je počeo u Akademiji Balić – Metličić. Zatim je radio kao trener u Hrvatskom rukometnom savezu, a potom je trenirao redom RK Metković, RK Krško, RK Split.
– On ima karakter, stav i gard. Zna što želi i izvanredan je u svom poslu, što je pokazao kao trener i u Metkoviću i u Splitu. Nitko se nije naigrao protiv njegove ekipe – kaže Čović.
– Kod njega je dobro to što kao trener voli učiti, stručan je i ponizan. Dobro je to što voli razgovarati s drugim trenerima, nije mu to ispod časti. Ako je netko rekao nešto dobro, on će to prihvatiti i primijeniti – kaže Babićev prijatelj i kolega Renato Čović, koji rado pokazuje rijetke fotografije na kojima je sadašnji izbornik hrvatske reprezentacije.
Babić je, naime, stalno u kontaktu s vodećim europskim trenerima, a uzor mu je Lino Červar.
Tri godine (2010. – 2013.) Babić je bio pomoćni trener hrvatske rukometne reprezentacije Slavku Goluži. Za to je vrijeme reprezentacija osvojila broncu na Olimpijskim igrama u Londonu i na Europskom prvenstvu u Srbiji te broncu na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Babić je tih godina, zahvaljujući učenju, stasao za velika natjecanja i velike klubove.
Kad je 2013. dobio ponudu iz bjeloruskog kluba Meškov Brest, zgrabio ju je. Prvih nekoliko utakmica je izgubio, a vlasnik kluba mu je dao do znanja da će, ako tako nastavi, dobiti otkaz.
– Nitko mene neće otjerati, ja ću sam otići – uzvratio je Babić Meškovu. No, s RK-om Meškov Brest Babić je za dvije godine postigao zavidne rezultate.
Bio je dva puta prvak Bjelorusije, osvojio dva kupa, igrao je u Ligi prvaka itd. Napravio je neviđene stvari za bjeloruski sport i rukomet.
– Nije bio eksponiran niti su mu mediji pridavali veliku važnost. Nositelji igre današnje reprezentacije Bjelorusije uglavnom su njegovi igrači – kaže Čović.
Pa ipak, unatoč ponudi vlasnika RK-a Meškov Brest, koja se ne odbija, Babić se vratio u Hrvatsku i preuzeo hrvatsku reprezentaciju.
Osim ljubavi prema domovini, vratio se i zbog obitelji – troje dječice i supruge Katarine, koja se djevojački prezivala Vukoja. Ona je također bila rukometašica u Splitu, i to odlična. Obitelj Babić živi u Sumpetru, između Splita i Omiša.
Kako je najnoviji uspjeh hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Poljskoj proglašen „čudom“, malo tko razmišlja o tome da je netko morao biti stručnjak da bi se to čudo dogodilo.
– To trebaš znati i s tim živjeti, a on rukomet živi 24 sata na dan, ne spava, samo radi. Treba znati, uz brojne ozljede, izrotirati šesnaest momaka na parketu – ističu Babićevi opuzenski prijatelji, koji se čude što mu u Zagrebu neki zamjeraju religioznost, pogotovo zbog izjava nakon utakmice protiv Poljske.
“Čudo iz Međugorja”
– Moram reći ono što mi je na duši. Ovo je čudo iz Međugorja. Tako mislim. Zahvaljujem svom prijatelju Isusu i njegovu prijatelju Zlatku. Lijepo je kad pobijediš. Nisam vjerovao u čudo, ali sam želio pobijediti. Igrali smo dobru obranu, vratar nas je držao, u napadu smo zabijali – govorio je Babić nakon utakmice protiv Poljske.
Odgovarajući pak na novinarski upit je li vjerovao u čudo, Babić je rekao:
– Nisam vjerovao u čudo, već sam rekao da mi Isus oprosti moju slabu vjeru, ali želio sam pobijediti i pripremili smo se za to. Ne bih se ja nikad kladio protiv Isusa i Gospe Međugorske. Nikada – govorio je Babić.
– Mi smo Hrvati, katolici, i što reći o tome, religiozni smo. Nikoga ne vrijeđamo, ne znam zašto to nekome smeta. Ja sam vjernik, neke stvari ne ističem, Željko ih ističe, možda još više nakon što je vidio da ga bojkotiraju. On je samo htio zahvaliti Bogu na svoj način – objašnjava Ante Franić, izbornikov prijatelj i vlasnik kafića Jerry. Religioznost je na jugu Hrvatske, po njemu, sasvim normalna, posebno u dolini Neretve.
Babić je, naime, nakon povratka u Hrvatsku otišao u Međugorje i zahvalio Majci Božjoj na uspjehu. Jako je vezan za Međugorje. Nakon što se susreo sa župnikom fra Marinkom Šakotom i braćom franjevcima, župi je poklonio jednu od brončanih medalja, a zauzvrat je od Vicke, jedne od vidjelica, dobio blagoslovljene krunice za sve svoje igrače.
Uostalom, Babić ima i brata svećenika, Ivicu, koji je župnik u Vrbanju na otoku Hvaru. Uz braću, i ostali članovi njihove obitelji jako su religiozni, otac Ante, majka Neda i sestra Vera Palinić. Don Ivica je nedavno izjavio kako zna da njegov brat Željko „svakog dana izmoli krunicu“ te da je „stotinu puta išao pješice Gospi u Međugorje“.
– Zato mu je Bog sada vratio i nimalo me ne iznenađuje njegova izjava nakon pobjede nad Poljacima kada je rekao da se nikad ne bi kladio protiv Isusa i Gospe Međugorske – izjavio je don Ivica nedavno za jedne dnevne novine.
Don Ivica Babić veliki je prijatelj mnogih poznatih hrvatskih rukometaša, posebno onih iz škole Balić – Metličić, koje je često znao ugostiti.
Rukometaši pak rado idu na Hvar k don Ivici jer tamo pronađu „malo mira“. Za don Ivicu Babića sport općenito oplemenjuje ljude jer se „nauče dodavati balun jedan drugome“, odnosno pomagati jedan drugome.
A njegovu bratu, izborniku Željku Babiću, prijatelj Boris Šiljeg priprema doček u dolini Neretve jer, kako kažu Opuzenci, „tko zna hoće li se ovakav uspjeh ikada ponoviti“.
>> Izbornik Babić: Pokušavam živjeti Gospine poruke i to ne bi trebalo biti čudno
>> Željko Babić: Ne volim biti u medijima iako je to dio mog posla
>> Izbornik Željko Babić otkrio o kojem proročanstvu je riječ
>> Izbornik Babić posjetio Međugorje: "Molite se Gospi, tamo je snaga i sreća"
>> Izbornik Babić: Vjerujte, igrači su bili nadahnuti, ispunilo se proročanstvo!
