Predsjednik Općinskog suda u Zadru Željko Rogić stekao je medijsku titulu “hrabrog”, “visoko moralnog” i “vrhunskog” suca. Zašto? Zato što je nakon premijera, predsjednika države, ministara, zastupnika, intelektualaca i komentatora i on digao glas protiv referenduma, odbivši sudjelovati u njegovoj provedbi. Premda, nadajmo se da ne sudi tako kako je, po kratkom postupku, presudio referendumu o braku lakonski ga nazvavši, bez pravnog uživljavanja imanentnog sucima, “terorom većine nad manjinom”.
U čemu se sastoji teror? Ako je to definicija braka, zašto onda pristaje biti predsjednik suda na kojem se provodi teror kroz primjenu Obiteljskog zakona s istom definicijom!? Zašto je teror ako se različite zajednice različito nazivaju, pa i zbog njezinih specifičnosti jedna privilegira u odnosu na drugu? Teror jest što istospolni parovi već dvije godine od navodno naklonjene im vlasti čekaju zakon o životnom partnerstvu pa Rogić na to nije tako burno reagirao.
I o kojoj većini i manjini on govori? Medijskoj, političkoj, stvarnoj ili pretpostavljenoj. Čak i 680.000 potpisnika inicijative biračka je manjina. Ako je mislio na rezultate referenduma, kako zna za što će biti većina. Zar sudi po osjećaju!? Ili je mislio na saborsku većinu kojoj referendumsko pitanje nije sporno pa se zato i ne ocjenjuje njegova ustavnost jer pravo na brak ni za Europski sud nije temeljno ljudsko pravo. Sudac Rogić ne samo da Sabor i vladajuće ekskulpira već se nakon premijera, ministra Jovanovića i potpredsjednice Vlade Milanke Opačić i on obrušio na Ustavni sud. Za to treba “hrabrosti”. Iako u Jutarnjem listu tvrdi: “Baš se ništa neće dogoditi ako u Ustav ugradimo definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, osim što ćemo potrošiti vrlo mnogo novca.” Potrošili smo 65 milijuna kuna i na izbor za jednogodišnji mandat 12 europarlamentaraca, što je Rogić uredno nadgledao bez primjedbi o uzaludnom trošku demokracije. U čemu je problem ako ni Sabor u tomu ne vidi problem. Uostalom, iako referendum traži manjina od 680.000 građana, ipak su mnogi među njima i porezni obveznici.
Osobito je opasno kad o trošku demokracije govori vlast jer bi narod mogao usporediti trošak vlasti s rezultatima pa bi ministar Slavko Linić uvidio da i među njegovima ima onih koji “kradu” iz proračuna, počevši od zastupnika koje plaćamo dolaze li ili ne u Sabor. Odakle on crpi tu drskost da liječnike – koji se već mjesecima ponižavaju ne bi li nas uvjerili kako osam kuna po satu pripravnosti i 38 kuna za noćni rad nije puno za zdravlje i život – optužuje za “krađu” iz proračuna, sve dok nam se njegova kuma i stranačka kolegica ceri u lice tumačeći zašto se treba voziti u limuzini. Otkud Vesni Pusić pravo govoriti da je protiv svih oblika diskriminacije dok god zastupnika iz svoje stranke ne natjera da se ispriča “prljavom pokretu”.
Otkud sucu Rogiću pravo da se kao sudac ponaša kao aktivist, i to prilično neupućen i pristran. Njegovo je pravo da odbije sudjelovati u provedbi referenduma. Ali ne i da svjetonazorski moralizira propitujući gdje su nam čovječnost i tolerancija, to više što to implicira da je nemaju svi oni suci koji će nadzirati referendum o braku. Nije posao suca da štiti manjinu ili većinu, već da sudi po zakonu. Kako će mu stranke sada vjerovati da im nije presudio kao pripadnicima terorističke većine. A Vesna Pusić kaže svatko je uvijek neka manjina, što znači i većina.
Svaka cast! Odlican clanak!