Prokleti Bruxelles, uzima nam naš suverenitet. Treba ukinuti euro i vratiti se našoj moneti. To u suštini govori Geert Wilders, čelnik nizozemske Stranke slobode. Postao je eurofob, a prije toga bio je islamofob. Wilders sada na valu eurokrize plaši Nizozemce onime čime su već sami ionako zaplašeni, svojom ekonomskom budućnošću u eurozajednici.
Mogao bi, prema istraživanju agencije Intomart GfK, na izborima 12. rujna dobiti oko 18 zastupničkih mjesta u parlamentu i pasti na četvrto mjesto u odnosu na izbore od 2010. godine, kada se, islamofobijom, njegova stranka plasirala na treće mjesto sa 24 zastupnička mjesta. Istu retoriku koju je prije dvije godine imao protiv muslimana sada upotrebljava protiv eura i zagovara izlazak Nizozemske iz Europske unije. Zar se u dvije godine toliko promijenila Nizozemska, odnosno u njoj više nema muslimana ili više nema straha od najezde muslimanskih radnika i islamizacije zemlje u kojoj je vjera izbačena gotovo iz svih životnih pora.
Niti u Nizozemskoj ima manje muslimana niti je (a neće ni biti zbog potreba ekonomije) zaustavljen dolazak imigranata. Jednostavno se sada, određenom broju birača, može prodati ideja o tome kako je za sve krivac euro. Slično se događa i u drugim europskim zemljama. U Italiji, na primjer, Sjeverna liga, koja je bila na vlasti u koaliciji sa strankom Silvija Berlusconija, koja je također islamofobična (njezin član i ministar Roberto Calderoli nosio je majicu s karikaturama koje su muslimani ocijenili bogohulnima te je najavljivao da će se svinjskim mesom pokrivati prostori na kojima bi se trebale graditi džamije), sada čak predlaže održavanje referenduma o euru i izlasku Italije iz eurozone. Dok je u Italiji vrijedila lira, talijansko gospodarstvo nije bilo tako čvrsto kao sada (možda je to paradoksalno kazati sada u recesiji, ali zdrave tvrtke su te koje opstaju u kriznim trenucima).
Devalvacijama lire spašavane su slabe tvrtke, a istodobno je rasla inflacija. Italija je imala negativno iskustvo s lirom i zato je najveća glupost za talijansku industriju povratak na liru. No, to sviranje u liru rado slušaju, na primjer, umirovljenici kojima je uz euro sve skupo. Ali bilo im je skupo i s lirom, samo što se sada toga ne sjećaju, odnosno imaju percepciju kao da je sve bilo jeftinije. Cijene su bile niže, da, ali to je bilo prije više od 10 godina. Kako bi tek rasle s lirom i njezinom inflacijom koja je putovala s dvoznamenkastim brojem.
Uvijek je netko drugi kriv, lajtmotiv je ksenofoba kojih ima u svim narodima. Talijanski ksenofobi su, dakle, bili (jesu i sada, samo to trenutačno nije učinkovito kao vikanje protiv eura) protiv stranih radnika jer oni uzimaju posao Talijanima. Najlakše je kazati kako u većini pizzerija više ne rade Talijani, kako male trgovine preuzimaju stranci... Odnosno, i te, da tako kažemo, srednje poslove preuzeli su stranci, kao što su preuzeli one niže kao berači rajčica ili zidari na skelama.
Prije nekoliko dana u Milanu je otvoren natječaj za zapošljavanje 300 liječnika. Riječ je o liječnicima koji dežuraju u ambulantama. Pretpostavljate da se na natječaj javilo možda više tisuća liječnika? Ne, javilo se samo 99 liječnika za, ponovimo, 300 radnih mjesta. I među tih 99 liječnika 20 posto su bili stranci, Rusi, Moldavci, Rumunji, Marokanci. Talijanskim je liječnicima, očito, prenaporno dežurati (nešto nalik na našu hitnu pomoć, s time što se ostaje u ordinaciji, ne ide se na preglede bolničkim vozilima).
Europski političari, koji bi trebali donositi rješenja za određena pitanja, prije o imigrantima, sada o euru, prespori su. Preteklo ih je tržište koje, dakako, gleda profit i nema smisla za politiku, kojoj dakle otima suverenitet, pa se na tržištu politike pojavljuju fobisti. Uvijek isti, ali s drukčijim fobijama, ovisno o prilikama na političkom tržištu na kojem se prodaju postavljajući se na postolje spasitelja domovine. Predlažu bacanje Europe iza sebe.
Prije im je Europa bila kršćanska utvrda u zaštiti od islama, a sada bi euro bacili u smeće i vratili se staroj valuti. Umjesto zavodljivog poziva kako se vratiti natrag, zašto se ne raspravlja o tome kako ići naprijed? Možda zato što se ne zna predložiti nešto novo. Lakše je govoriti da je bolje već prošlo i da se treba vratiti toj boljoj prošlosti.
