Jesen u Europi ili, točnije, u onim zemljama koje je najteže pogodila kriza mogla bi biti obilježena specifičnom vrstom prosvjeda. Iako je ljutnja onih koji izlaze na ulice usmjerena na mjere štednje, zajednički nazivnik masovnih uličnih događanja koja se događaju u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i Francuskoj mogla bi biti parola s jednog transparenta: ”Vratite nam naš život!”
Većini onih koji su izašli prosvjedovati uskraćen je i egzistencijalni minimum, no ima dosta onih koji ne žele pristati na to da političke elite, nakon što su lošim vođenjem doveli zemlju u nezavidan položaj, zapravo nepovratno razaraju način života na koji su ljudi navikli, ali i neke europske stečevine poput socijalne države, koje bi svakako trebalo sačuvati, u prvom redu zato što u središte stavljaju pojedinca i njegovu sigurnost u društvu u kojem živi.
Francuzi, predvođeni ljevicom, izašli su na ulice za sebe, ali i za ostatak Europe. Smatraju kako su drakonske mjere štednje zapravo smišljene kako bi se zabio zadnji čavao u lijes socijalne države. Šezdesetak francuskih organizacija, stranaka i sindikata smatra da trebaju pokrenuti cijelu Europu i spriječiti da ideje njemačke kancelarke Angele Merkel o drakonskom odricanju doista zažive te upozoravaju da će one stvoriti još dublje i korjenitije raslojavanje i više onih koji žive na rubu egzistencije.
Možda će u nekoj konačnici mjere štednje na neki način obuzdati krizu, no pitanje je što će nakon toga trebati učiniti kako bi se rehabilitirao osiromašeni puk i kako bi se ponovno izgradila “skela” na kojoj počiva cijelo društvo. Nevolja je to veća što se na najgorem udaru krize i mjera štednje nalaze uglavnom mladi ljudi kojima je već sada, primjerice u Grčkoj ili Španjolskoj, gdje ih je nezaposleno više od 55 posto, velikim dijelom uništena šansa za kakvu takvu sigurnu budućnost.
Jedna kolegica iz Velike Britanije izračunala je da je premijer David Cameron srezao proračunski novac za zdravstvo točno u onom iznosu koji se troši za ratovanje u Afganistanu. Također je izračunala da nikakvih problema s financiranjem zdravstva i socijale ne bi bilo kada bi država od onih najbogatijih ubrala sve poreze koje bi oni zaista trebali platiti! Zaključuje da najnoviji val drakonskih mjera štednje uzima od onih od kojih je najlakše uzeti, odnosno od onih koji imaju malo.
Paralelno europski političari kao da se natječu tko će povući žešći potez i uštedjeti više proračunskog novca. Istodobno u javnost se odašilje poruka da mjere štednje nemaju alternativu, a takvo što u demokraciji nikada ne bi trebali izvikivati političari koji svake četiri godine traže povjerenje birača.
Postojanje alternativa sama je bit demokracije, pa onaj tko poručuje da je nema zapravo želi kazati da nema više ni demokracije. Sve to pokazuje da svekolika kriza, naoko samo financijska i gospodarska, zapravo upozorava da se političku sustav u koji se još uvijek zaklinjemo počeo raspadati i da već smrdi.
Neki teoretičari koji za podlogu imaju marksizam smatraju da je u mjerama štednje već učinjen pokoji korak previše i da sve ovo vodi prema dubljim i ozbiljnijim pobunama koje bi mogle imati dalekosežne posljedice. Izlaz vide u tome da se na globalnoj političkoj sceni pojave jake političke struje koje će riječju i djelom pokopati programe štednje i ponuditi alternativu.
Jedini političar koji je u nekoj mjeri stajao iza ovoga je francuski predsjednik Hollande, koji je izbore dobio i na tome što je biračima obećavao da će se ozbiljno suprotstaviti toj pošasti. Bio je dobro počeo, no u međuvremenu je ipak popustio pritisku Angele Merkel, kojoj su uzor za mjere štednje na državnoj razini šparne švapske kućanice koje od ostataka ručka kuhaju večeru.
Zasad na obzoru nema političke opcije koja bi ponudila alternativu, a jedini koji nešto nude su upravo prosvjednici. Stoga bismo se mogli upitati hoće li ulice europskih gradova iznjedriti neku alternativu koja će ponuditi sigurnu budućnost.
ne žele se odreći života na koji su navikli.. pa naravno de se teško odreći života, kad ne radiš, i dobivaš 1000 eura svaki mjesec pomoći! tko bi radio, bio bi budala. e sad je došao kraj ovakvom načinu života u zapadnoj europi, i oni moraju poslušati svojeg malezijskog kolegu, koji im je pred neku godinu lijepo javno rekao da se europljani, a tu smo i mi, moraju naučiti živjeti siromašni, i biti zadovoljni s onima što zarade, što imaju. činjenice su teške, i govore da je zapadna europa cijeli svoj razvoj financirala kreditima, i u sprezi sa kreditnim agencijama imala jako niske kamate, na račun ostalih zemalja kojiam su te iste agencije odrezale veliek rizike, i s time vleike kamate. znači, zapad je živio na račun sirotinje.. sad je tome došao kraj. istopilo se oteto bogatstvo iz kolonije, sav kapital do kojeg su došli pljačkanjem. toga se boje španjolci, franceki i englezi. kakva socijalna država, u svijetu gdje kina i indija gaze sve pred sobom?! od čega će europljan živjeti, ako ništa ne proizvodi, a i to što proizvodi kinez može jeftinije?