Nedavna polujavna “polemika” vlasti i Rimokatoličke crkve u povodu donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije ponovno je, pored ostaloga, upozorila na već strukturnu nesklapnost javnoga ponašanja ove vjerske zajednice u pluralističkim uvjetima.
S obzirom na samorazumijevanje katolika nije korektno općenito govoriti o nespretnosti “Crkve”, pa ni njezina svećenstva, no ovlašteni su – a djelomice i samozvani – njezini govornici pokazali i političku insuficijenciju (u političkoj debati), ali i nerazumijevanje osnovnih nomotehničkih načela.
Dugoročno se za socijalnu funkciju crkve pokazuje vjerojatno najpogubnijom intelektualna nedostatnost koja je razotkrivena u naknadnim pokušajima opravdavanja neuspjeloga pokušaja da se – u posljednji čas – ipak spriječi donošenje rečenoga zakona (ili da ga se, barem, posve okljaštri).
Na (ne-baš-inteligentno) obrazloženje (deklarirano demokršćanskoga) zastupnika da je zakon trebalo prihvatiti “zbog Europe”, jer “cilj opravdava sredstva”, rimokatolički je biskup odgovorio, naime, zgražanjem zbog zastupnikova “makijavelizma”.
Iole naobražen čovjek – što se za biskupa valjda pretpostavlja – morao bi znati da Machiavelli nikada nije formulirao rečeni izrijek (niti je to mogao). U historiji političkih doktrina on je, naime, znan kao teoretik koji je najčišće zastupao razdvajanje političkoga djelovanja od moralnih opravdanja – za Machiavellija se, konsekventno, može postaviti pitanje o tomu koja sredstva neki cilj čini nužnima – opravdanja nisu u njegovu vidokrugu.
Iole korektna uporaba oznake (nerijetko, dapače: psovke) makijavelizam referira se stoga na političko djelovanje koje nije ograničeno moralnim konsideracijama, ponajprije razmatranjem dobra i zla. Utoliko se neke odredbe “makijavelizma” mogu naći, primjerice, već u Tukididovu Peloponeskome ratu, Euripidovim Feničanima, kod Cicerona, Tacita, itd. (one kasnije – od Gentilleta, preko Shakespearea, do Lessinga – jedva se i može nabrojati).
Kako iz njegovih riječi slijedi, dobri pastir to, izgleda, ne zna – no još je gore za nekoga tko govori u ime katolika to što makijavelističkom proglašava formulaciju koja je povijesno nastala kao opis djelovanja katoličkoga sveca Ignacija Loyolskoga i njegovih isusovaca. Riječ je, doduše, o protestantskoj (dakle: agonističkoj) karakterizaciji, no ta je oznaka s vremenom široko prihvaćena, pa je spominju i neki od katoličkih teologa današnjice.
Sve je to biskupu nekako promaklo, vjerojatno ga je zaslijepio idejni žar. Svojega saborskog oponenta (o čijim je značajkama u javnosti bilo dovoljno – ne uvijek pozitivnih – riječi) on, neznanjem ili zaslijepljenošću, zapravo dovodi u intimnu intelektualnu vezu sa sv. Ignacijem, a sve to naziva prezimenom jednog od najvećih političkih mislilaca. Ma kakve bile spomenute povijesne figure, riječ je o ljudima čiji je utjecaj neprijeporan, a naobrazba im svakako ne bi dopuštala neznalačke kikseve današnjih svećenika.
Moguće je, konačno, da je biskup – u stanovitome smislu odista makijavelistički – želio naprosto ocrniti protivnika. No, pokušaj je – u njegovoj verziji – toliko proziran da bi, u “najboljem” slučaju, mogla biti riječ tek o makijavelističkome šegrtu.
