Turskom je premijeru Erdoganu imenovanjem Abdulaha Güla za
predsjedničkog kandidata, čiji je izbor zbog većine koju njegova
stranka AKP ima u parlamentu siguran, uspio spretan taktički potez.
Prije svega, izbjegao je prijeteći sukob između kemalista, koji
kontroliraju vojsku, i nove muslimanske elite, koja se – na valovima
gospodarskog rasta – nalazi u usponu. Sve se to događa u trenutku kad
je EU suspendirao pregovore s Turskom.
Pregovori polariziraju tursko društvo, mnogi u Uniji vide “kršćanski
klub” iz kojega stalno dolaze nekakve nove odbijenice. Demonstracije i
atentati su u Istanbulu i Ankari na dnevnom redu, turska vojska,
tradicionalni čuvar kemalizma, prijeti intervencijama. Jedno je
sigurno: da se premijer Recep Tayyip Erdogan kandidirao za
predsjednika, vojska bi to nastojala spriječiti.
Pomirljivi Gül je Erdoganova osoba od povjerenja, njegova desna
ruka, uživa prešutnu podršku sukobljenih strana, ali i podršku Europske
unije. U Gülu su čak i austrijski i njemački mediji, koji se –
nošeni srednjoeuropskom ksenofobijom – već godinama opiru turskom
pristupu EU, prepoznali “Europljanina”. Međutim, Europa još nije
prepoznala da se u Turskoj u ovom trenutku vodi borba za vlast između
tradicionalnih kemalista i novih muslimanskih demokrata, koji s pomoću
europskih reformi nastoje demokratizirati društvo.
I Abdulah Gül i Erdogan bili su do 2000. godine visoki dužnosnici
islamističke stranke Necmettina Erbakana. Vojska je 2000. godine
tadašnjeg popularnog gradonačelnika Istanbula, Erdogana, svrgnula s
vlasti. I Gül i Erdogan bili su u zatvoru kao islamisti, ali su se
reformirali, odvojili od radikalnog Erbakana i osnovali proeuropski
usmjerenu stranku AKP, koja je na izborima 2002. gotovo u pobjedničkom
naletu osvojila vlast. Umjesto Erdogana, kojemu je tada još bio
zabranjen politički rad, na premijersko mjesto privremeno je uskočio
Abdulah Gül.
U Turskoj će se u studenome ove godine održati parlamentarni izbori te
se postavlja pitanje bi li proeuropski usmjerena muslimanska stranka
AKP svoj izborni uspjeh iz 2002. godine mogla ponoviti. Zasad je to
pitanje bez odgovora. Već su na pomolu različite koalicije nacionalista
i kemalista protiv Erdogana. S druge strane, danas se u Turskoj novi
muslimanski demokrati upravo s pomoću europskih reformi žele oduprijeti
okoštalim kemalističkim strukturama koje se boje svake reforme društva.
Upravo se Gülova supruga Hayrünisa, kao buduća prva dama
Turske, obratila Europskom parlamentu u Strasbourgu tražeći da joj se
dopusti da u javnosti nosi maramu, što joj kod kuće kemalistički
generali zabranjuju. I uspjelo joj je!
PLANET POLITIKE
