Ovo s nogometom promatraču sa strane stvarno već može postati tragikomično. Sad više ne slavimo samo pobjede, nego i poraze! Blago nama koja smo mi sretna nacija, kako nam je malo potrebno za veselje i užitak. Samo nek se taj užitak zove danas Pršo, Kranjčar ili Srna (jučer Šuker, Boban ili Štimac, sutra ne znam kako...) pa se cijela nacija, posebno muški dio populacije, više razveseli tome što nas nisu jače pregazili Brazilci nego što bismo se radovali tome da mi pregazimo Brazilke.
Jer igrali smo kao super, rezultat nije odraz omjera snaga na nogometnom terenu. Bolji smo bili, naravno, i od Japanaca. Ali ima tu jedna otegotna okolnost, a ta je da se na kraju samo golovi broje. A tek na tom malom detalju pada u očima FIFA-e cijeli trud naših vrlih junaka, ali ne i u našim očima. Mi smo se odjednom počeli držati one narodne po kojoj nije važan rezultat nego natjecanje, nije važno koliko golova zabijemo nego kako igramo. Naravno, kada bismo igrali lošije od protivnika, ali da mu slučajno zabijemo više golova perspektiva bi bila sasvim drukčija, ali vrlina je znati se prilagoditi situaciji.
Mi uvijek izvrnemo stvar kako nama paše jer neće valjda stotine tisuća ljudi priznati da su se mjesecima nadali, vjerovali, pripremali se za nešto što na kraju baš objektivno i nije uspjelo kako smo očekivali. Nisu nam valjda životi toliko promašeni da ih ulažemo i tratimo na nešto što zapravo uopće nije bitno. Neka pati kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta!
Što bi značilo za naše živote da smo dobili Brazilce ili Japance s 10:0 ili da smo jednako toliko izgubili to je svakome tko malo mućne glavom jasno, ali recimo da je ovdje riječ o pu(č)koj zabavi pa tu nismo toliko rigorozni u traženju dubljih smislova i konkretnijih učinaka na našu svakodnevicu kao u drugim stvarima. Evo, recimo, dan-dva nakon utakmice s Brazilom objavljeno je u “Dnevniku” da je igra Hrvatske narodne banke polučila neke dobre rezultate, ali da je trezveni domaći čovjek prilično skeptičan prema njima jer logično pita kako će to odraziti na kvalitetu njegova života, a nitko mu, pa ni premijer Sanader, to baš i ne zna objasniti.
Da je Vlada snimila nekoliko onako zabavnih reklama poput onih navijačkih za Karlovačko s Australcem, Japancem i Brazilcem koji natucaju domaće pjesme, ali sada s predstavnicima međunarodnog monetarnog fonda koji pjevaju Spišićeva “Milijardera”, pa da se bar dobro nasmijemo na vlastiti račun. I na to kako se bijeli svijet sprda s nama i našom financijskom moći. Jer smo očito skeptični prema svemu što nije sport, a kako i ne bi bili. Prije će naši nogometaši osvojiti svjetski skijaški kup, skijaši pobijediti na rukometnom prvenstvu, a rukometaši zabiti gol Brazilcima u nogometu nego što ćemo doživjeti da kao nacija proslavimo nešto što će biti doista konstruktivno i važno za naše živote. Ne zanima li vas nogomet, možete slobodno gledati ostatak TV programa, bez straha da ćete naletjeti na nešto što će vas užasno iziritirati.
Naime, s ljetnom su shemom gotovo u potpunosti usahnule domaće emisije, pa program uglavnom ispunjavaju strani filmovi, serije, dokumentarci, showovi i sve to zajedno djeluje dosta uljuđeno. Posebno ako ste pratili izvrstan ciklus filmova Claudea Chabrola koji je ponovno pokazao da za pravo uzbuđenje, pustolovine i emocionalne podražaje ne treba ništa više od – ljubavnih trokuta. I da u dobrim rukama film ne treba imati ništa više od nekoliko glumaca i isto toliko lokacija. Očekujemo sada cikluse Truffauta, Godarda, Fassbindera, Herzoga... Ne zvuči li to ipak moćnije nego Pršo, Beckham, Ronaldo...?!
