U državi koja tradicionalno pati od kompleksa povijesnih trenutaka, događaja i odluka čini se poprilično suvišnim zaključiti da se Hrvatska nalazi na prekretnici. No, htjeli to priznati ili ne, učinili to svjesno ili ne, pred hrvatskim građanima stoji kratko razdoblje u kojem će zapravo definirati kako će živjeti buduće generacije na ovim prostorima. A taj izbor, koji se nameće, u biti je vrlo jednostavan.
Hrvati će – barem što se ekonomije tiče – danas živjeti lošije da bi u budućnosti živjeli bolje ili zadržati aktualnu razinu životnog standarda trošeći – zaduživanjem – ono što će zaraditi u budućnosti. Ipak, račun će na kraju morati biti podmiren, pitanje je samo hoćemo li to učiniti danas, za godinu, dvije ili pet. Prije nešto manje od dvije godine vladajuća koalicija dobila je jasan mandat birača da promijeni dotadašnji model ekonomskog populizma, koji je u Hrvatskoj svoj zenit doživio u vrijeme Ive Sanadera. Nažalost, tek nekoliko mjeseci prije isteka polovice mandata čini se da se vlada Zorana Milanovića opredijelila za očuvanje statusa quo.
Najnoviji izdanak tog kroničnog reformatorskog deficita nedavno su objavljene smjernice Vladine proračunske politike u kojima se, suprotno očekivanjima i zdravoj logici, predviđa rast manjka u državnom proračunu. Ipak, iza tog dokumenta krije se puno dublji problem od nemogućnosti obuzdavanja državne potrošnje. Radikalni rezovi – koje mnogi danas zazivaju – sami za sebe neće izvesti Hrvatsku na put ekonomskog i državnog prosperiteta, jednako kao što i amputacija oboljelog dijela tijela neće spriječiti, već tek usporiti smrt bolesnika s kroničnim stanjem šećerne bolesti.
Da bi rezovi imali pozitivnog efekta, moraju biti dio šire, osmišljene reformatske politike. Ipak, za takve “strukturne reforme”, Milanovićeva vlada pokazala je i manje afiniteta nego za bolne rezove. Nedostatak novca i kriza tu nisu problem. Zašto nije provedena reforma teritorijalnog ustroja? Kako je moguće da u doba rapidnog razvoja informatike Hrvatska još nema jedinstven registar primanja i imovine svojih građana? Zašto nisu pojednostavljene birokratske procedure? Zašto nije profesionalizirano upravljanje javnim poduzećima?
Za sve ove poteze jedini je preduvjet politička volja, a kako nje očito nema, evidentno je da i ova vlada nastavlja s politikom ugode – doktrinom odgađanja teških odluka za budućnost. Stara je poslovica da je od donošenja bilo kakve odluke lošije – nedonošenje odluke. Hrvati kao nacija moraju smoći snage riješiti probleme koje imaju. Vlada je dužna ponuditi način. Hraniti krokodila u nadi da će tebe pojesti zadnjeg – ne čini se kao baš mudra politika...
