Radije bih bio u koži Ante Gotovine nego u koži Stjepana Mesića, rekao je i prije izricanja kazne u Haagu karizmatični Zlatko Sudac otvarajući moralnu dimenziju uloge hrvatskih političara u drakonskoj kazni Haaškog suda. Stipe Mesić nipošto nije jedini krivac što nam je država optužena da je nastala na zločinu, ali korijene tragedije haaških presuda kronološki možemo tražiti u Mesićevim službenim izjavama kao krunskog svjedoka u Haagu, u brijunskim transkriptima koji su na misteriozan način otišli iz njegova ureda, a na kojima počiva sintagma o udruženom zločinačkom pothvatu, prije toga na Račanovu zakonu koji je uopće omogućio procesuiranje Oluje i napokon na Sanaderovoj nesebičnoj pomoći u uhićenju Gotovine. Dakako, tu je i silna energija naših vanjskih neprijatelja koji su u Haagu napravili sve da se izjednači krivnja agresora i žrtve! Tu negdje leže temelji sramote koju smo doživjeli ovih dana, tu se negdje krije bit diverzije koja sada ruši hrvatsku državu.
Stipe Mesić godinama je bio glavni motor bezuvjetne suradnje s Haagom i onu scenu u kojoj pripušta britanskog novinara u tajne arhive predsjednika države trebalo bi predavati na fakultetima kao vizualizaciju mržnje prema prethodniku. Jeste li ikada vidjeli nekog predsjednika da se prema arhivima svog prethodnika odnosi kako se Mesić odnosio prema Tuđmanu? Krimen vezan uz dostavu brijunskih transkripata posebna je epizoda u Mesićevoj biografiji jer danas optužnica za cijelu zemlju počiva upravo na njima. I dok se za Račanova mandata još i raspravljalo o tome jesu li transkripti autentični i dok je i Mesić tražio da sud o tome odluči, na scenu je došao Ivo Sanader te je upravo njegova vlada zabila zadnji čavao u lijes Tuđmanovoj državi. Ima li u duši Ive Sanadera zrnce savjesti kad se sjeti da je upravo njegova vlada poslala u Haag poštambiljanu vjerodajnicu da su brijunski transkripti autentični? Upravo je Goran Granić u ključnim godinama bio šef Ureda za suradnju sa Haagom i jedva da bi netko bolje od njega mogao znati pravu istinu o tome jesu li brijunski dokumenti autentični i kako su uopće dospjeli u Haag. Može li on mirno spavati sljedeće 24 godine?
Naime, tih nekoliko ljudi i njihovi suradnici sasvim sigurno znaju pravu istinu o dokumentu na temelju kojega je izrečeno više od 40 godina robije za generale, a hrvatskoj državi udarena zločinačka stigma. Mesić, Račan, Sanader to je redoslijed ljudi koji su morali imati odgovornost u svom postupanju da se ne dovedemo u situaciju da nam danas država bude drugo ime za zločin. Umjesto njihove odvažnosti i elementarnog domoljublja, mi smo prvih nekoliko godina slušali odvjetnike generala kako se žale da hrvatske vlasti s njima ne surađuju i ne dopuštaju im uvid u dokumentaciju! Za to su vrijeme dokumenti tegljačima stizali u ured haaške tužiteljice! Je li moguće do te razine prezirati državu da joj se na svakom koraku zabije nož u leđa? Zoran Milanović danas tvrdi da su kazne ovako visoke zato što Hrvatska nakon Oluje nije funkcionirala kao pravna država. Štreberski, to bi tako trebalo biti i ova će teza goditi ušima stranih veleposlanika. No, kad bi zločini bili mjera rada Haaškog suda, onda se nikada ne bi moglo dogoditi da za vukovarske zločine nikad nitko ne odgovara, zar ne? Kad bi zločini bili mjera rada Haaškog suda, ne bi Šljivančanin dobio pet, a Gotovina 24 godine. Kad bi zločini bili crta postupanja međunarodne zajednice, Republika Srpska odavno bi nestala. Haaške presude političke su presude i pokazuju nesklonost međunarodnih krugova Hrvatskoj, u kojima, po običaju, dominira Britanija. Kad smo krenuli u stvaranje države, kazna nam je odmjerena time da je Miloševiću bila praktično dopuštena agresija. Kad smo se obranili i oslobodili zemlju, druga nam je kazna odmjerena ovakvim tretmanom Haaškog suda jer će posljedice presuda biti jezive. Naime, postane li ova presuda pravomoćna, Milanovićevi momci u nekoj budućoj vladi morat će točno po presudi privoditi i kažnjavati i sve druge sudionike zločinačkog pothvata, a to znači sastave stare vlade, ostale generale, časnike, sve koji su bili u tom pothvatu. Dnevni avaz već nam navješćuje da nakon ove presude nećemo obilježavati Oluju, a iz Beograd stižu vijesti da se tek sada može otvoreno razgovarati o budućem položaju Srba u Hrvatskoj. Znači li to razgovarati o planu Z4 ili možda i o povratku statusa naroda za Srbe u Hrvatskoj? Zaboga, država nam je nastala na zločinu, zar ne? Sve će to biti realnost postane li presuda pravomoćna i ako u žalbenom postupku ne srušimo laži koje pucaju u glavu hrvatskoj državi.
Tihomire, konačno si uspio sročiti jedan probavljivi tekst !