Svojom čašću jamčim da nisam u sukobu interesa – tek prije nekoliko mjeseci u snimljenoj televizijskoj izjavi poručio je glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, nakon što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučilo da je prekršio Zakon jer je uz funkciju na državnoj radiotelevizijskoj kući obnašao i funkcije u raznim drugim tvrtkama, ali i propustio dostaviti imovinsku karticu.
Doduše, Radman tada nije zanijekao činjenicu da istodobno vodi HRT i sjedi u nadzornim odborima tvrtki koje na tom istom HRT-u imaju milijunske oglašivačke budžete. On je tek tvrdio da on kao šef HRT-a nije državni dužnosnik, pa se na njega Zakon o sprečavanju sukoba interesa ne primjenjuje. U tom nakaradnom shvaćanju pravnih normi i standarda rada u javnom sektoru zapravo se krije izvor svih problema Gorana Radmana – a posredno i kuće koju vodi – tijekom posljednjih mjeseci.
Ti problemi svoj vrhunac dosegnuli su jučerašnjom Radmanovom konferencijom za novinare na kojoj je, u ispadu kronične paranoje, šef HRT-a optužio predstavnike medija da ga proganjaju i tako dovode u opasnost život njegove obitelji. Kada čovjek koji stoji na čelu najveće i najvažnije medijske kuće u zemlji novinare proglasi “prenositeljima zla”, onda je možda uistinu dobro vrijeme da razmisli o smislu svog angažmana na takvoj poziciji. Jer, valja to jasno reći, Goran Radman zapravo duhom i ponašanjem ni nije otišao iz privatnog sektora, u kojem je proveo proteklih dvadesetak godina vrlo uspješne karijere. Na čelo HRT-a doveden je upravo zbog te karijere, kao dugogodišnji regionalni direktor Microsofta, dekan najveće privatne visoke škole u zemlji te konzultant brojnih kompanija. Kao takav, a s nostalgičnim pedigreom šefa Radiotelevizije Zagreb 80-ih, Radmana su mnogi vidjeli kao čovjeka s dovoljnom količinom znanja, ali i etičkog integriteta potrebnog da rasplete gordijski čvor partikularnih političkih i komercijalnih interesa u što je javna televizija tijekom zadnjih deset godina prerasla.
Ipak, tek deset mjeseci poslije svi oni koji su vjerovali u tu famu imaju razloga biti razočarani – Radman se pokazao poprilično nedorastao ulozi koja je pred njega stavljena. Dapače, svim svojim protivnicima – kojih je nesumnjivo bilo mnogo – streljivo za napade dao je – sam Radman. Auru profesionalnog meritokrata uništio je nepotističkim imenovanjem kuma Željka Rogošića na čelo Prvog programa HTV-a. Moralni integritet narušila mu je presuda o sukobu interesa, potpuno ga je izgubio nakon što je otkriveno da u imovinskoj kartici nije naveo da je vlasnik hotela u Sloveniji, a nakon objašnjenja da “nije znao treba li prijaviti imovinu u inozemstvu” postao i predmet poruge. U manje od deset mjeseci Radman je uspio uništiti veći dio javnog ugleda koji je pedantno gradio desetljećima, a činjenica da sada za to krivi novinare pokazuje i kako je, pritom, loš gubitnik. Politika, a čelna pozicija na javnoj televiziji nedvojbeno je politička funkcija, ima svoje zakonitosti. Među ostalima, to su i potpuna transparentnost rada te odgovornost pred javnošću.
Radman ih nije ispoštovao i za to može kriviti isključivo sebe. Može li, s takvom hipotekom, uspješno rukovoditi procesom kakav je restrukturiranje HRT-a? Suštinski, to je nebitno. Ovakav kakav je danas – destabiliziran, dezavuiran i okaljana ugleda – Radman je vjerojatno puno bliže profilu šefa javne televizije po ukusu političkih elita, istih onih koje zapravo koče bilo kakvu reformu te kompanije. Otiđe li, otići će osramoćen. Ostane li, ostat će zahvaljujući milosti političkih sponzora. Izbor pred Goranom Radmanom nije lijep. Možda bi mu bilo lakše da je odmah u startu priznao kako je ipak tek jedan običan državni dužnosnik.
