Očajna sam jer od početka godine idem na Burzu i doista ne znam kako ću dalje živjeti. Imat ću samo godinu dana 1.200 kuna, a samo mjesečne režije su mi oko 800 kuna. Imam 50 godina i tko će me sada zaposliti, a suprug mi je bolestan. Ovo je koma, kaže Ana Martinek, jedna od posljednjih radnica koje smo jučer zatekli u Pamučnoj nakon što je donesena odluka o obustavi i zadnje proizvodnje u Konfekciji.
Slična je i životna priča Anđelke Vlahović, tekstilne inženjerke koja će, za razliku od kolegice, ipak, zahvaljujući godišnjem odmoru, uspjeti skupiti početkom siječnja 30 godina radnog staža.
– Od ožujka nam država obećava pomoći, ali ništa nisu poduzeli, sve je to politika, valjda nas žele potpuno uništiti i obeshrabriti i sve onda prodati u bescjenje. Na svu sreću, barem mi je dijete odraslo – ispričala je Anđelka, koja je proteklih nekoliko mjeseci obavljala sve poslove koje je trebalo.
Pogoni Pamučne potpuno su pusti, zaključani i mračni, strojevi su pokriveni i zaštićeni onoliko koliko se to moglo učiniti, a što će biti dalje nitko ne zna.
– U skladištu tkanina imamo još robe i trideset žena moglo bi raditi još barem tri mjeseca, ali kako smo u blokadi i nema novca, nema više ni proizvodnje – objasnila nam je šefica zatvorenog pogona Konfekcije Ana Jakšić.
U velikoj zgradi konfekcije, osim u skladištu, zatekli smo i dvije radnice na drugom katu koje će još dva dana raditi inventuru, a onda ih čeka ista sudbina kao i sve njihove kolegice.
– Svima nam je teško, pokušavam biti hrabra, ponekad i plačem, ali imam sina maturanta i moram misliti na njegovu budućnost i nadati se da ću ipak dobiti drugi posao – razmišlja Božica Ivanić, a Nenad Dodić kaže da će nakon 20 godina rada morati živjeti od majčine mirovine. Nekvalificirani je radnik i teško da će naći neki drugi posao.
