Na skorašnjim prvomajskim prosvjedima bijes radnika i govornika bit će usmjeren na ministra financija Slavka Linića. Već ga zamišljamo kako odlučno, kakav on zna biti, izlazi za govornicu u Maksimiru i citira nekadašnjeg kolegu iz Crne Gore. Tamošnji je ministar jednom prilikom hrabro izašao pred ljutite radnike koji su tražili plaće i uzviknuo: “Ljudi, pare nisu problem, para nema!”.
Ni naš ministar para nema iako je pokrenuo mjere štednje, uveo nove poreze i fiskalne kase, smanjio plaće za tri posto državnim i javnim službenicima. No, proračun se slabo puni, minus u prva tri mjeseca je 8,5 milijardi kuna i čini se da će para Linić imati još i manje. Dalo bi se s ministrom raspravljati bi li se u tom proračunu boljom raspodjelom i uštedama mogla naći još neka milijardica ili barem nekoliko stotina milijuna kuna. U državnoj upravi, ministarstvima, agencijama, zasigurno ima i viška zaposlenih, previsokih plaća i nepotrebnog trošenja. Nije vlada još dirala ni poduzeća u državnom vlasništvu ili povlaštene mirovine.
To bi uglavnom bilo sve, jer ostalima nema ni Linić više što uzeti. Učiteljima, nastavnicima, medicinskim sestrama ili policajcima bio bi grijeh još smanjivati plaće. Nema se što uzeti ni običnim umirovljenicima makar to i MMF tražio. Gospodarstvo nam tapka u mjestu ili stagnira i naravno da se proračun slabo puni i para ne bi bilo dovoljno ni da nam je država idealno uređena. Proteklih dana, mjeseci, ma zapravo već cijelo desetljeće zemlja nam se pretvorila u gospodarski debatni klub. Sva ekonomska pamet države zajedno s političarima, ali i građanima polemizira, kritizira. Nude se rješenja, programi i vizije. Međutim, strane investicije i povećanje izvoza, taj sveti gral hrvatskog gospodarstva još nitko nije pronašao i čini se zakopan tako duboko da bi se i Indiana Jones izgubio tražeći ga.
Investicije, ali one proizvodne, a time i automatsko povećanje izvoza, i bolje punjenje proračuna i mirovinskih fondova veći su misterij za hrvatske političare i ekonomiste nego Božja čestica u CERN-u. Najavljuju se neka virtualna ulaganja u infrastrukturu. Ali, tu smo fazu već prošli i nismo daleko dogurali. Najbliže su istini oni koji tvrde da trebamo proizvodnju, ali ona se ne najavljuje i čini se da i dalje nitko nema ideju kako da je pokrene. Investitore treba privući.
No, jedna od mantri koju svi vole provući i podvući je i da je jedan od većih razloga zbog pomanjkanja stranih investicija prevelika plaća hrvatskog radnika. Ta famozna prosječna plaća od 5529 kuna neto ili 7974 kune bruto, a veliki broj radnika iz proizvodnje prima i manje od toga prosjeka. Trebalo bi valjda smanjiti i te plaće pa bi investitori navalili. Ako je ta priča o plaćama držala vodu prije deset-petnaest godina, danas više i ne drži. Pa nas su i s bruto plaćama već dostigli Česi, Slovaci, Mađari i Poljaci, a Slovenci koji 75 posto BDP-a ostvare izvozom oduvijek su imali znatno veća primanja. Po kriteriju cijene rada u zapadnoj Europi onda više ne bi ni bilo proizvodnje, a hrvatski radnik danas zarađuje samo trećinu europskog prosjeka.
Ali ono što već petnaestak godina stalno drži vodu i nije se promijenilo su birokracija, korupcija, komplicirana i spora procedura izdavanja dozvola, nejasna podjela nadležnosti i izostanak međusobne komunikacije među tijelima državne uprave i lokalnih samouprava, brojni nameti, porezi, prirezi... U tome se kriju razlozi što strani investitori ne dolaze, a među njih gurati i te “astronomske” radničke plaće samo je loš izgovor i besmislica koju treba skinuti s popisa.
>> Sindikati: 1. svibnja poručit ćemo Vladi da mijenja smjer
