E, moj Roko, opet su te izveli iz harema i doveli pred znatiželjnike i stručnu komisiju, bila je prva pomisao gledajući pametne oči golemog ovna od 75-80 kg. Znatno veći od svoje tri družice izdvojene iz stada od tridesetak ovaca mirno je podnosio škljocanje fotoaparata, oprezna milovanja debela runa i još opreznije doticanje lijepih, svinutih rogova. Roko je ponos svojega gospodara, Željka Deželjina iz Barbata, a domaće škraparice koje su prije mjesec dana službeno objavljene kao izvorna hrvatska pasmina, rapska ovca, postale su ponos svih Rabljana, osobito onih koji nisu zaboravili da ih je stoljećima, osuđena samo na vrlo skormnu hranu koju je znala pronaći u rapskim, škrapama, nesebično prehranjivala.
– Priznavanje rapske ovce kao hrvatske izvorne pasmine uspjelo je privedeno kraju. Izdvojena su prva stada u selekcijski odabir radi očuvanja genotipa. Ministarstvo poljoprivrede priznalo je status pasmine, a prije mjesec dana to je objavljeno i u Narodnim novinama. To je prvi korak i u priznavanju statusa rapskoj janjetini te većoj prozvodnji sira, kazao je mr. Zvonko Barać, voditelj Odjela za uzgoj, selekciju i razvoj ovčarstva, kozarstva i malih životinja u Hrvatskom stočarskom centru, otvarajući Petu izložbu rapske ovce koju su organizirali rapska Udruga ovčara “Škraparica” i Hrvatski stočarski centar.
Proučavajući nekoliko godina ovce koje osim na Rabu posljednjih godina lutaju i hranu traže po Golom otoku i Grguru, stručnjaci HSC i Zavoda za specijalno ovčarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta zaključili su da, uz cresku i krčku ovcu s područja Primorsko-goranske županije na popisu hrvatskih izvornih pasmina svakako mora biti i rapska ovca. Stručnjaci su do tog zaključka došli mjereći visinu grebena, dužinu trupa, širinu i obujam prsa, obujam cjevanice u šilježica, odraslih ovaca i ovnova, istražujući proizvodne osobine i veličinu populacije. Običnim rječnikom rečeno: škraparica je ovca sitne, ali čvrste tjelesne građe s dobro izraženim grebenom, čvrstim i jakim nogama i papcima, najčešće bijele boje i poluzatvorenog runa. Obično imaju po jedno janje, daju stotinjak litara mlijeka u godini, a kvaliteta janjetine izvrsna je i rapski je kulinarski specijalitet. Naziv škraparica sigurno će se na Rabu i dalje upotrebljavati bez obzira na to što je u Narodnim novinama objavljeno ime rapska ovca, jer najbolje opisuje način života – oduvijek su se njihove ovce u potrazi za hranom zavlačile između stijena koje domaći ljudi zovu škrapama i tako su opstale do danas.
Po tri najbolje ovce i ovna odabrali su i na izložbu doveli Slobodan Tartaš, Željko Deželjin i Željko Štokić iz Barbata, Josip Deželjin i Željko Javoran iz Banjola, Josip Sušić, Joško Buza Vidas i Andrija Beg iz Supetarske drage, Nedjeljko Beg i Damir Nadalić Šotić iz Mundanija, te Nikola Beg i Franjo Matušan iz Palita. Svi su hvalili svoja stada smatrajući baš svoje ovce i ovnove, bilo rogate ili bez rogova, najboljima. I neka su! Zdrava konkurencija može rapsko ovčarsvo dovesti na još bolje grane i povećati stada jer je procijenjeno da na otoku ima oko 10.000 ovaca, od kojih 7000 škraparica.
Nakon izložbe ovce su vraćene na svoje škrte pašnjake, a dan poslije slavlja mnogi su ovčari odredili za strižu, jer dva-tri kilograma guste vune teško je otrpjeti za ovih vrućina. Ovčarima je najteže što ju moraju spaliti ili baciti, jer ju nitko ne želi kupiti. Ali jedno malo svjetlo u tom neraznmljivo crnom tunelu ukazalo se Željku Deželjinu, njegovu Roku s početka priče i ostalim ovcama iz stada. – Jedna je gošća iz Verone koja je kod nas spavala pod “štep-dekom” od naše prave ovčje vune, poželjela imati istu takvu. Sramežljivo nas je pitala možemo li joj želju ispuniti, a kako u Pobrima iznad Opatije jedan čovjek izrađuje takve deke, u jesen će ih imati. Tako će moj Roko “pokrivati” jednu šesnu Talijanku, a vjerujte mi, i zaslužio je, kazao nam je ponosni vlasnik.
