Nije bilo veliko iznenađenje kad je kardinal Joseph Ratzinger prije
točno dvije godine izabran za nasljednika Karola Wojtyle. U ove dvije
godine nije učinio ništa revolucionarno, ni za Crkvu niti za svijet,
što je teško bilo i očekivati. Kao što je nemoguće očekivati da će bilo
koji papa promijeniti stav Crkve o pobačaju, eutanaziji, celibatu...
Za Ratzingera će reći da je vrsni teolog, za neke čak i bolji od
Wojtyle, da su njegove rečenice jasne i precizne. Ipak, one su dovele
do sukoba s islamskim svijetom - što se Wojtyli nikad nije dogodilo -
koliko god bio možda i donekle krivo protumačen. Ne treba smetnuti s
uma da je Ratzinger bio šef Zbora za nauk vjere i profesor teologije,
što je došlo do izražaja baš u tome govoru u Regensburgu koji je
uskovitlao muslimane. A on kao da je zaboravio da je sada papa, a ne
profesor.
Usto piše i govori puno oštrije, ali i pesimističnije. Zacijelo se u
tome i najviše razlikuje od prethodnika. Dok je Wojtyla također znao
biti oštar, ipak je uvijek ostavljao optimističan dojam, na ljude i
budućnost gledao je s optimizmom, nije tražio nemoguće, dok Ratzinger
često na sve gleda iznimno pesimistično, što može biti i zbog njegova
manjkavog iskustva sa svijetom izvan crkvenih zidina.
Ratzinger je bio i veliki Wojtylin oponent, primjerice, po pitanju
fatimskih ukazanja, po traženju oprosta za grijehe Crkve, a sad oponira
odmah ga proglasiti svetim, unatoč gromoglasnim željama milijuna
vjernika. No kako je Crkva heterogena, tako će i Wojtyla i Ratzinger
imati i pobornike i protivnike, iako će ovi drugi uvijek biti tiši. A
povijest će ih na kraju ocijeniti.
RIJEČ-DVIJE
