U već započetoj “sječi knezova”, koja se veže uza
zagrebačkog gospodara Milana Bandića i prijatelja mu Slobodana
Ljubičića, red je, kako se pribojava Mladen Anić, došao i na
njega. Direktor zagrebačkog Zoološkog vrta boji se da su
dvojica moćnih s Trešnjevke, gdje su smjene počeli, krenuli
u Maksimir. Ali prije nego se pojave u Maksimirskoj šumi
poručio im je da ga mogu smijeniti “jedino mrtva”.
Jer, da je on “stvarao Zoološki” i da
neće dopustiti da “neki dotepenci poput Bandića i Ljubičića,
koji ne razlikuju nosoroga od prepelice” unište
njegov dugogodišnji trud. Anić se ljutit pozvao i na
činjenicu da je rođen u Zagrebu, a da ga, eto, namjeravaju smijeniti
dvojica došljaka.
Dok u jednom od svojih performansa osebujni i otkvačeni Tom Gotovac
leži u krevetu na Trgu bana Jelačića, prilaze mu mnogi znatiželjnici.
Netko bi se šutke navirio i okrenuo, netko nešto
zajedljivo dobacio na njegov račun, netko rogoborio na vlast
“zbog koje ljudi moraju spavati na ulici”, a netko
mu se, iskreno suosjećajući s njim, požalio na svoju nevolju. Posebno
je u takvu suosjećanju bila dojmljivom gospođa koja se žalila kako joj
je teško, kako je u sličnoj nevolji “kao i
gospon”, ponavljajući da je rođena Zagrepčanka. I Gotovcu i
okupljenima, a možda najviše sebi, ta je malo misaono
razbarušena gospođa ustrajno ponavljala da je socijalno
ugrožena i uskraćena zato što je “rođena
Zagrepčanka”. U priči direktora Zoološkog vrta
prisutna je slična jadikovka, da mu se sprema uskrata (i) samo zato
što je rođen u Zagrebu!
Za mnoge je, koji su rođeni u Zagrebu, sigurno frustrirajuća činjenica
da Zagrebom drmaju dvojica koji su u Zagreb pridošli. I da
su još uza sve to “neki Hercegovci”.
Milan Bandić i njegov “stari pajdo” još
iz prvih zagrebačkih dana, dulje javno znan kao Kikaš, a
kraće kao Slobodan Ljubičić, zapravo su svojevrsna zagrebačka
“Božja kazna”. Jer ako je negdje stvoren stereotip
Hercegovca, prototip koji se svodi(o) na “bile
čarape”, “naše rodijake” i
“tko je jamio, jamio”, onda je to Zagreb. I onda u
Zagrebu upravo Hercegovac postane gradonačelnikom! Može se Bandiću
zamjerati ovo ili ono. No, nije on samoga sebe dvaput postavio za
zagrebačkog gradonačelnika! Oni kojima nije po volji, koji ne vole
njegovo neprirodno i isforsirano kajkanje, mogu mu zamjerati da
“ni gospon” po njihovoj mjeri, tj. da mu fali
“urbanog šlifa”, da “radi
što hoće” i da se ponaša “kao
seoski poglavar” – ali mu ne mogu poreći
uspješnost. Nijedan zagrebački gradonačelnik, pa ni oni koji
su u njemu rođeni, nisu za Zagreb učinili koliko je učinio
“dotepenec”, a još k tome i stereotipni
Hercegovac Bandić.
U riječi dotepenec nema samo nešto podcjenjivački, posprdno
i pogrdno nego i nešto ružnije od toga, što bi
činjenici “rođen u Zagrebu”, valjda, trebalo dati
neku višu vrijednost. U takvoj, često i neskrivenoj
nesnošljivosti ili se ne zna ili se pak smrknuto prezire
činjenica da se Zagrepčaninom ne postaje samo rođenjem. Bandiću ni
danas neki ne mogu oprostiti što je Hercegovac. U
još postojećem stereotipu hercegovstvo se uglavnom svodi na
nešto seosko, prosto, bezobzirno, neuko i primitivno, a
zemljopisno se u nj trpaju i Široki Brijeg, Imotski ili
Livno. Tko će takvim zajapurenim rogoboriteljima dokazati da su
“ti Hercegovovci” i Antun Branko Šimić,
i Veselko Tenžera, i Zvone Boban, i Davor Šuker? Zar
“dotepenci” i “dojdeki” nisu
(bili) i Vlaho Bukovac, i Ivan Meštrović, i Ranko
Marinković, i Slaven Zambata, i Stjepan Lamza, i Fabijan
Šovagović, i Dražen Petrović? Bandić i Ljubičić sigurno kao
mali nisu išli u zagrebački Zoološki vrt, ali
vjerojatno ipak “razlikuju nosoroga od prepelice”.
BIJEDA POLITIKE
