Dvije godine već Veselin Vujović (55) iz momčadi PPD Zagreba izvlači maksimum, a senzacija u Mannheimu, nokaut vodeće momčadi Bundeslige i vjerojatnog prvaka Njemačke za ulazak u četvrtfinale LP-a, remek-djelo je kakvo jednom ispadne iz kista.
Kad igrate protiv na papiru toliko jačih suparnika kao što je Löwen, onda trener ipak ovisi o tome na koliko se igrača može osloniti. A Vujovićev je naslonjač, vidjelo se to na Uskrs, širok kao Dunav. Fokusirali su se na Šebetića, pribojavali možda Pavlovića i tradicionalno pratili Horvata. A Nijemce su šamarali Stefan Vujić i Tin Kontrec, što nitko izuzev njihova trenera ni u Zagrebu nije očekivao, a kamoli u stožeru Löwena, da bi ih dotukao Marković za kojeg smo pomislili kad je dolazio da je potpuno suvišna investicija, a ispao je Vujin matador.
Najveći pothvat u opusu
U dvije godine Vujović je vratio hrvatskog prvaka u razred europskih velikana, ali i sebi priskrbio legitimaciju kakvu možda do sada nije imao. Jer, ni novinari iz Beograda i Skoplja ne mogu se sjetiti takve senzacije u režiji nekad najboljeg rukometaša svijeta iako je i kao trener Ciudad Reala i Vardara te izbornik reprezentacije Srbije i Crne Gore imao lijepih ostvarenja, kao kad je u Areni Zagreb (očito mu je naš grad zapisan u zvijezdama) osvojio prvu SEHA ligu protiv favoriziranih Zagreba i Metalurga, ili kad je Ciudad Realu 2002. donio prvi europski trofej – Kup kupova. Ali, ipak je 2014. stigao s reputacijom pomalo divljeg trenera koji se često obračunavao sa sucima ili suparnicima. U Zagrebu se nekako uozbiljio, trenerski odrastao, maksimalno je koncentriran na teren, pritišće suce točno u onoj mjeri u kojoj je to dovoljno i normalno, kao što je bilo u Mannheimu kad je poništen pogodak Markovića s centra. Nije presudilo.
Zaslužuje ovacije
PPD Zagreb drugu je godinu zaredom u četvrtfinalu LP-a, a trijumf na njemačkom tlu nakon trinaest godina Vujovićev je certifikat s kojim može doći u bilo koji europski klub, od Barcelone, PSG-a pa nadalje i reći: “Izvol’te, gospodo, ovo je moja kandidatura”. I nitko ne bi pogriješio da ga uzme za trenera. Da ima samo pola PSG-ova kadra, bio bi dovoljno jak ne samo da osvoji naslov prvaka Europe nego i da ih niže kao u igračkim danima.
Zagrebova je sreća što ga ima u njegovim možda i najboljim trenerskim godinama, a njegova je što je PPD Zagreb sad sređeniji klub nego što je bio čak i zlatnih devedesetih. Nevjerojatni talent za motivaciju, jer svaki Vujovićev igrač na terenu djeluje kao da igra pod dojmom da je baš on najbitniji, taktičar s instinktom šahovskog velemajstora i osjećajem za iznenađenje koje pripremi svakom suparniku uz neizmjerno znanje iz čudesnog igračkog opusa, daju čudovišnog trenera koji se pristupom i silnom vjerom u pobjedu protiv objektivno jačih najviše približio Ćirinoj voljenoj maksimi “Budimo realni, tražimo nemoguće”. Nova epizoda već protiv PSG-a. Vjerojatno mu je čak i sreća da sve to ne radi u nogometu jer bi ga “jal ovoga grada”, slava Tenžeri, već pojeo. Ovako možda na predstavljanju dočeka stojeće ovacije pune Arene. Zaslužio je “Vujo, Vujo”.
>>Bravo Zagrebe, klube malog budžeta, ali velikog srca
Drago mi je što je RK Zagreb ušao u četvrtfinale lige prvaka jer sportskim klubovima u Hrvatskoj u bilo kojem sportu od devedesetih godina to je nemoguća misija. Zato čestitam gospodinu Vujoviću i nadam se kako će dugoročno voditi Hrvatsku rukometnu reprezentaciju! To sasvim sigurno i zaslužuje. Što se tiče utakmice, nema ništa bolje nego kad David sruši Golijata.