Odlazak nadvojvode Otona Habsburg-Lotarinškoga potaknuo je mnoge da se sjete toga neumornoga borca za ujedinjenu Europu a protiv totalitarizama kao “čovjeka koji je dao središnji doprinos uklanjanju željezne zavjese”, koji je “prevladavši granice, pokazao Europljanima put u zajedničku budućnost”, te je “održavao živim plamen nade za ponovno ujedinjenje Europe kada su mnogi drugi odustali”. Oni koji su desetljećima o Habsburzima slušali kao o “reakcionarima” iznenadili bi se da su čuli nadvojvodu Otona kako 1995. godine “najreakcionarnijim nacionalizmom” naziva tvrdnje da ukidanje unutarnjih granica između država članica krši nacionalna vrhovništva.
No, “hoće li EU još biti kontinent sloboda kada mu se u 2013. priključi Hrvatska?”, zapitao se The Wall Street Journal u naslovu nekrologa nadvojvodi Otonu. Jer samo dan nakon nadvojvodine smrti Danci su ponovno postavili nadzorne točke na svoje granice. A Europska komisija, kao i dok je Slovenija gazila europski sustav vrijednosti blokirajući Hrvatsku, ponovno “pažljivo proučava stanje” umjesto da se odmah jasno odredi prema takvome kršenju europskoga zakonodavstva.
Ni za najveću opasnost po europski projekt, špekulantske napade na novčarske sustave koji su, nakon izbijanja grčke krize, ugrozili Portugal a sada se šire na Italiju, treće najmoćnije gospodarstvo u eurozoni, EK također nema odgovor. Ne zato što to ne bi znao, nego zato što se države članice ne mogu usuglasiti ni oko toga treba li ograničiti tržišne slobode pa špekulante i špekulacije izbaciti s novčarskih tržišta.
A koliko god da se euroskeptici trude “objasniti” građanima da im “eurobirokrati iz Bruxellesa” određuje ovo ili ono, odluke donose države članice. Ako u njima zavlada “najreakcionarniji nacionalizam”, kao u Danskoj – zapravo je riječ o vladinoj trgovini s malom desničarskom strankom ne bi li ova u parlamentu poduprla preobrazbu mirovinskoga sustava – ili populizam, poput onoga Angele Merkel kojoj su svako malo negdje neki pokrajinski izbori pa se s državničke spušta na stranačku razinu, onda projekt ujedinjene Europe, koja bi istovremeno bila decentralizirana zajednica međusobno isprepletenih regija – što je i nadvojvoda Oton jako zagovarao – stalno iznova biva žrtvom trenutačnih pojedinačnih interesa.
Upravo ti navodno moćni eurobirokrati izražavaju danas velik pesimizam glede budućnosti EU. Nedavno provedeno istraživanje pokazalo je da ih čak 63 posto smatra da je EU u “trajnoj krizi”, a 84% okrivljuje za to države članice jer “ne brane europski projekt”, jer čelnicima “nedostaje karizme”, jer im građani ne vjeruju iako im podilaze populizmom.
Njih 27%, pak, za krizu okrivljuje glasila jer se također povode za populizmom umjesto da građane objektivno i cjelovito obavještavaju. K tome, a tako misli 26% “eurobirokrata”, “bolni rezovi” koje i dalje niz europskih čelnika zagovara – možda više ne iz neoliberalne zatucanosti koliko opet iz populizma (Merkeličino kažnjavanje “lijenih” Grka) – građane odbijaju od europskoga projekta.
Kriza upravljanja Unijom najvidljivija je upravo na primjeru Grčke: umjesto da se odmah donese hrabra odluka o “preustroju dugova”, tj. bankrotu zemlje, i liječenju njegovih posljedica, i dalje se prtlja s polovičnim mjerama: Grčkoj države članice posuđuju novac da vrati dugove, ali uz visoke kamate, da vlastitim građanima pokažu kako se Grke kažnjava. Što Grčku gura još dublje u krizu, umjesto da je iz nje pomogne izvući. Pa onda govore o zamjeni dospjelih obveznica novima, ali s još višim prinosom. Pa se u to bi-ne bi uključilo privatne novčare, najodgovornije za krizu, koji su k tome zarađivali kladeći se na propast Grčke, pa Portugala. A sada se prebacuju i na Italiju...
Od sveg srca želim raspad te nakazne i neprirodne tvorevine ! Čim prije tim bolje pa da se začepe usta onima koji nas u to guraju a misle samo na vlastiti interes !