Kada se pročulo da vlast kani prodati dio Ine, pola se države rastrčalo
podignuti gotovinu, posuditi novac ili dignuti kredit kako bi kupili
dionice. I statistički siromašni građani statistički
siromašne države za tren su pograbili ne baš
jeftine dionice. Kada je doznala da je Luka Rajić dogovorio prodaju
Dukata, ustrčala se i uzbudila državna vlast. I zamjerila Rajiću da je
sklopio dogovor o prodaji, a da o tome nije obavijestio Vladu, te se
požalila da je “o svemu doznala iz novina”!
Nakon što se uvidjelo da je, što bi narod rekao,
vuk pojeo magare, tj. da je prodaja Dukata multinacionalnom Lactalisu
prošlo svršeno vrijeme, počelo je snubljenje
Rajića da novac koji dobije od prodaje uloži u Hrvatsku. No, jesu li
izgledi za to veći nego što su bile Vladine šanse
da Rajića nagovori da Dukat ne proda?
Bilo je predmnijevati da država zna što joj znači Dukat. Ali
sudeći prema Vladinu iznenađenju i zbunjenosti Dukatovom prodajom, tako
je misliti bilo pogrešno. U ozbiljnoj državi o mogućoj
prodaji takve ozbiljne tvrtke ne može se doznati tek iz novina! A
još manje ljutiti se na vlasnika što o tome nije
obavijestio državu. Zapravo, neizravno mu predbacivati manjak
domoljublja!
Kao da je dogovorio prodaju nečega što nije njegovo, nečega
našeg zajedničkog. Kao da se zlobno željelo nastaviti sa
starom pričom “kako je Rajić stekao Dukat”,
obnoviti sjećanje na to da ga je “jamio” i iz
bezlično “našeg” uknjižio kao osobno
svoje. Pa nije Rajić nekoć sam došao u Dukat i bahato kazao
da je njegov.
Netko mu ga je iz tadašnje vlasti (pro)dao. Ako je to i bilo
za bagatelu, Rajić Dukat nije upropastio kao što su obično s
“kupljenim” tvornicama činili tadašnji
tajkuni. Za desetak je godina barem stotinu puta povećao Dukatovu
vrijednost, radnike nije bacio na ulicu, solidno ih je i redovito
plaćao, seljake mljekare manje-više isto tako. Država je
bila mirna i zadovoljna – ali i lakomislena i neodgovorna.
Očekivano je, pa i prirodno, da se država, doznavši za
Rajićev dogovor o prodaji Dukata strancima, usplahirila. No,
što je radila prije? Kako je mogla biti iznenađena? Znatno
je veće razloge za zabrinutost imala i puno prije, dok se olako
prodavalo državno.
Ali je i, ne trepnuvši, često za “šaku
dukata”, rasprodala gotovo sve što je vrijedilo:
od telekomunikacija i banaka do naftne industrije. Prodajući, tada
gotovo ništa nije uvjetovala. Sada bi – kada je
sve već gotovo – privatnom vlasništvu htjela
postavljati uvjete! Sada bi da Rajić dobiveni novac uloži u Hrvatsku.
Gotovo da mu se sugerira da bi to trebao učiniti iz patriotskih
razloga!
Kao neku vrstu duga državi koja mu je omogućila da od obična
šofera postane bogati tvorničar. Zašto bi on to
učinio? Pa nisu to učinili ni drugi, čak ni “veliki
Hrvati” koji su se busali u domoljubna prsa. Kao
što njihov novac nikad nije bio uložen u Hrvatsku, neće biti
ni Rajićev – ako to ne bude njegov poslovni interes.
Kod nas samo nacionalni demagozi mogu još prodavati priče o
domoljubnoj crti hrvatskog kapitala. Inače, čak i onaj tko to nije
znao, mogao se za ovih 15-ak godina hrvatskog “života u
kapitalizmu” osvjedočiti da kapital i profit nemaju
nacionalnosti. Pogotovo ne hrvatske. Ali dok naše političke
elite gotovo mahom manifestiraju osobine radićevskih “gusaka
u magli”, narod šopaju kao guske.
Danas, da će iz Hrvatske “odseljeni” Rajić svoje
dukate ulagati u Hrvatsku, jučer, da će se ući u trag novcu ratnih
profitera, prekjučer, da će u Hrvatsku biti vraćen isisan tajkunski
novac. Stvarno bogate u službeno siromašnoj Hrvatskoj to ne
zanima, a naivne i stvarno siromašne tako se samo
tješi. Novac nema ni osjećaja ni domovine.
BIJEDA POLITIKE
