Bipolarizacija hrvatske političke scene kojoj svjedočimo svakodnevno u
konačnici svodi političke relacije u zemlji na jednu dilemu: Sanaderova
ili Milanovićeva Hrvatska? Po toj crti se ravnaju ostale stranke, po
toj liniji se dijele mediji, po toj podjeli imamo “vaše” i “naše”
tajkune, u riječ, nema relevantnog političkog pitanja koje ne nosi u
sebi primarno tu dilemu. U toj realnosti vodi se politička borba čak i
oko pitanja u kojima politička pristojnost nalaže konsenzus: ulazak u
Uniju i NATO ili rat protiv korupcije. Ako grabimo velikim koracima
prema Uniji, ljevica tvrdi da to nije dobro jer da brzopleto
pregovaramo.
Ako zastanemo, onda traži kako je već tražila, formiranje vlade
nacionalnog spasa, jer da su pregovori zastali. Pritom nema medija koji
se voljan sjetiti da je u najvažnijem dijelu pregovora, o tome da
stranci kupuju nekretnine bez ograničenja, mudra Račanova vlada povukla
potez od kojeg smo jednom nogom stalno u provaliji: potpisala je da će
stranci moći bez ograničenja kupovati ovdje nekretnine od 2009. bez
obzira na to hoćemo li biti članica Unije! Ako danas ima brzopletosti u
pregovorima, po učincima se ništa ne da mjeriti s tim potezom. U dilemi
Sanaderova ili Milanovićeva Hrvatska na stolu su dosta jasne karte te
se i bez označenog špila razabire pobjednik. Sadašnja vlast pouzdano
nije bez grijeha, no dosadašnji ceh je za Račanova nasljednika
ubitačan.
Račan je, recimo, kao rijetko tko istinski htio udovoljiti Haggu, no
njegova nevjerodostojnost u narodu dovela je do toga da je tu najtežu
hrvatsku letvicu na putu u Uniju morala preskočiti Sanaderova Hrvatska.
Naravno da preziremo haške nepravde, no kristalno je jasno: bez
ispunjenja i tih zahtjeva mi ne bismo bili pred vratima Unije. Ali ni
NATO-a. Milanovićev prethodnik je realno mogao odvesti zemlju u NATO,
ali je povijesnu rečenicu kako Hrvatima nikad nitko više neće oduzeti
slobodu na Markovu trgu izgovorio Bush sjedeći na pozornici sa
Sanaderom. Za to vrijeme Milanović je još tražio referendum o ulasku u
NATO.
I Sanader je svjestan da je Hrvatska europska zemlja, no samo su pravi
diletanti na američke molbe da potpišemo ugovor o neizručivanju onako
drsko reagirali kao Račan.
Fatalni politički potezi ljevice nisu Milanovićevi, on ne djeluje kao
čovjek bez energije i stanovite vizije, po svemu se vidi da razumije da
stranku iz postkomunističkog muzeja mora voditi prema europskoj
socijaldemokraciji, no “račanizam” je kao politika odbacivanja
neposlušnog intelektualnog kapaciteta ljevice, dakle pametnih i
školovanih, u korist “emajliranih” kadrova uništio lijevu priču.
“Račanizam” je kao način kadroviranja izgurao iz njegove blizine
najbolji dio potencijala hrvatske ljevice. Zato Milanović u kadrovskom
smislu kreće od nule i taj zaostatak u drugoj vožnji zapravo je
nemoguće nadoknaditi. Jer, Sanader je taj posao već obavio. Gledamo li
kako policijske akcije protiv korupcije napadaju Milanovićevi momci,
valja stati na loptu i okrenuti se unatrag.
Niti je akcija Indeks savršena niti je to bio Maestro, ali od 1945.
godine ovdje još ni jedna ozbiljnija policijska akcija vezana uz
korupciju nije provedena. Račan na to ni jednu ophodnju nije potrošio.
Pokušati zauzdati korupciju u školstvu, gospodarstvu, pravosuđu,
objektivno traži pljesak jer se u ovoj zemlji do Sanadera još nitko tog
posla nije poduhvatio. Milanovićeva Hrvatska kao mit, kao fikcija, kao
tipičan ljevičarski san lišen realnosti, u prvom redu je kadrovski
balon od sapunice pa Milanović još nema ni 11 igrača koji bi istrčali
na teren. Osim ako u prvi tim neće i danas, kad brojimo dramatičan
negativni prirast, staviti i gospođu koja je gromko branila ukidanje
rodiljskih naknada, što je bio nezaboravan biser Račanova doba.
VRIJEME APSURDA
Sanaderova ili Milanovićeva RH
