Ah, nekoć sam bila vrlo zaljubljiva. Romantična. Blesava. Lako
zapaljiva. Zanesena. Željna vječnog užitka. Sviđali su mi se dečki i
stariji i mlađi. Kad bih upoznala pogodnog čovca, zatelebala bih se ko
tele. Ono malo suvisle inteligencije što sam posjedovala
samo bi se istopilo. Od hormona sreće grudi bi mi nabubrile, a mozak se
spljoštio. Pretvorila bih se u najgluplju plavušu
iz najglupljeg vica. Ukoliko bih ustanovila da je miljenik mog srca
ujedno i vlasnik, naprimjer, afganistanskog hrta – odjednom
bih pokazivala izrazito zanimanje za pse. Zajedno bismo bauljali po
dosadnim izložbama pasa, a ja bih se divila tom rahitičnom cucku nalik
na čaplju koji bi mi čak postao i simpatičan. Nema veze što
u normalnom stanju nisam podnosila običan fikus ni kornjaču i
što je sama pomisao na zalijevanje biljaka ili mijenjanje
vode u akvariju u meni budila osjećaj jeze i neopisive patnje. Ali kad
bi me hrt liznuo, bila sam najsretnija na svijetu.
Razmišljala sam o njegovoj probavi više nego o
svojoj, a sjaj pseće dlake bio mi je važniji od vlastite kose. Ljubav
me pripitomljavala, pretvarala u kuharicu, psihijatricu ili plesačicu
trbušnog plesa, već prema potrebi. Nešto
prestrašno.
Nakon određenog vremena idile uslijedio bi naravno rastanak; izabranik
mog života otputovao bi u istraživačku misiju na Mjesec, umro, vratio
se bivšoj ženi, otišao na snimanje filma u New
York, dobio rak, oćelavio, ili bi ga odvjetnik upozorio da će ga bogati
otac razbaštiniti ukoliko još ostane sa mnom pet
minuta. Dobro, katkad bih se i ja ohladila na temperaturu
ledišta iz nepoznata razloga i tada mi je bilo super. Ali
nisam voljela kad bi bilo obratno.
Želeći skratiti vrijeme patnje nakon rastanaka, postajala sam sve
ekonomičnija. U mlađim godinama dok nisam razmišljala o
vremenu trošila sam mjesece i mjesece na ronjenje suza i
deprimiranje. Raskinuvši s filozofom i anarhistom (oboje u
jednoj osobi) ridala sam čitavo ljeto. Nedostajao mi je šarm
studentske sobe, votka, rasparene čarape ispod kreveta, rasprave o
Platonu i osjećaj permanentne paranoje. Od pretjerane tuge spasio me
obični nogometaš Varteksa čiji su strahovi i užici bili
bazični. Roditelji su me gotovo izbacili iz kuće kad su shvatili da se
petljam s nekim tko se zove Pero, pročitao je tri knjige i nekoliko
stotina stripova o Zagoru. Ipak, Pero me izliječio moguće ovisnosti o
intelektualcima, a naučio me šutirati loptu i veseliti se
običnim stvarima kao što je dobra večera i čaša
hladnog piva. Ali nije nam bilo suđeno, rastali smo se kad je on
upoznao Milku koja je odmah znala što je ofsajd i imala
četiri brata od kojih su dvojica bili nogometni znalci.
Za Perom sam cmoljila mjesec dana, a onda sam upoznala turističkog
radnika. Eh, kako sam postala mudrija, njega nisam predstavila
roditeljima, pogotovo što je imao mlađu sestru kojoj je
trebalo pisati zadaće i podučavati je engleski i matematiku. Ustanovila
sam da se moja zaljubljenost u određenog muškarca protezala
i na njegovo daljnje i šire pleme. Svi članovi obiteljskog
stabla postali bi mi simpatični, a što je najgore, i oni bi
mene simpatizirali. U transu najjače zaljubljenosti bila sam spremna
preseliti se u Koprivnicu, usvojiti dijete, emigrirati u Australiju,
proučavati vede ili spavati u šatoru – sve
što ne bih ni u ludilu učinila zdravog razuma. S vremenom
sam shvatila poznatu istinu – ako pretjerujem sa
zaljubljivanjem, naučit ću i sve o odljubljivanju. Naime, moje
prijateljice počele su mi ići na živce. One su po pitanju ljubavi bile
najgluplje plavuše na svijetu. Neprestano su
razmišljale o muškarcima, a za svakim odbjeglim
partnerom patile decenijima. Shvatila sam da im taktika ne vrijedi
pišljiva boba i pokušala ih uvjeriti da je moj
šašavi način egzistencije puno bolji. Istina da
je mama imala česte slomove živaca, istina je da sam svako toliko
mijenjala životni stil, ali malo-pomalo naučila sam ne patiti, a u tome
su mi pomogli isti oni zbog kojih sam kao trebala patiti.
Poslije turističkog vodiča od kojeg sam naučila u kojoj zemlji se
što kupuje i kako u pet dana vidjeti što
više, a umoriti se što manje, zaljubila sam se u
astrologa koji mi je rekao da ću iscjeljivati ljude, hodati po vatri i
postati važna politička faca. Naravno, naša mistična veza
otvorila mi je mnoge moći – tako sam bioenergijom izliječila
susjedovu antipatičnu mačku koja se prejela pokvarenog mesa i sestrinog
hrčka koji je stradao na propuhu. Astrolog je bio sladak, ali stanovao
je s mamicom i stalno me tupio alternativnim znanjima. Na kraju sam čak
i hodala po vatri, zaradila opekotine i odljubila se. To je bilo
najbrže odljubljivanje u mom životu, otišla sam iz sela u
kojem smo bili smješteni, žar se još nije pravo
ugasio, a ja sam već bila hladna kao led. Poslije toga sve je postalo
lako; skinula sam indijsku haljinu i prestala paliti mirisne
štapiće. Kupila sam osvježivače prostorija u spreju i bacila
oko na filmskog organizatora koji je stanovao u susjedstvu. Moja
politička karijera neslavno je propala, ali istraživačkoljubavna se
nastavila...
Uglavnom, kasnije sam se čak zacopala u književnika, scenografa,
kantautora, slikara i u svakoj vezi ponešto naučila. U
svakom slučaju nisam više patila pri rastancima, niti
bolovala od nostalgije, a to je ono što sam htjela
uvježbati. Ma koliko povremeno gubila vlastitu osobnost i predavala se
u ljubavi, sam kraj bio bi jednostavan i brz. Nakon što sam
prekinula s kantautorom ženskastog glasa koji mi je pjevao balade i
svirao na klasičnoj gitari ispod prozora – cijeli dan sam
slušala njegov jedini CD i nakon dvadeset četverosatnog
koncerta bila imuna na svaku pomisao da mu se vratim. Tako sam se na
kraju izvještila u odljubljivanju, a želeći pomoći ženskom
dijelu čovječanstva svoje sam savjete dijelila šakom i kapom
svim onim jadnicama koje nisu znale i mogle otkantati nekog koga jako
vole. Išla sam im na živce nudeći tehnike u kojima će se
odlijepiti od osobe koja im zadaje bol – međutim one su
uživale u ulogama raznih patnica pa sam odustala.
Kako se moja sposobnost odljubljivanja usavršila, naravno da
sam počela beskrajno uživati u životu. Mama je došla k sebi:
shvatila je da nisam opaljena mokrom krpom, nego da prilično egzaktno,
preko vlastite kože, istražujem odnose među spolovima i stvaram
prirodni imunitet na razne ljubavne viruse koji su u stanju oslabiti
organizam i napraviti i od inteligentne žene bespomoćnu jadnicu.
Shvatila je da nisam Casanova u suknji, već Luis Pasteur u kuti na
pragu novog otkrića koji će nježnijem spolu omogućiti jednostavniji
život. U međuvremenu sam se spetljala s profesorom sociologije na
Filozofskom fakultetu koji me voli i proučava. Proučavam i ja njega
– pa smo kvit. Mama bi željela da se konačno smirim i
upozorava me na biološki sat koji otkucava, a ja pak nikako
ne mogu zamisliti da imam dijete s profesorom, poreznikom ili bankovnim
činovnikom. Radije kao oca mogućeg potomka zamišljam
košarkaškog trenera ili kakvog
sportaša. Takva sam. Volim muškarce koji se dobro
osjećaju u svome tijelu. A uostalom želim da biće – pogotovo
ukoliko bude žensko – koje donesem na svijet ima kakve-takve
gene, razvijenu muskulaturu i dobro razrađenu strategiju preživljavanja
kakvu sportaši u svojoj bazičnosti posjeduju.
Uglavnom, nema panike. Savladavši tehnike zaljubljivanja i
odljubljivanja, savladat ću i sve zamke majčinstva u poodmakloj dobi
ako treba. A do onda i dalje uživam u životu! A i vama to savjetujem.
Ne nasjedajte na stare štosove i vječnu ljubav. Radije
savladajte tehniku keks odljubljivanja.
Jer život je kratak i prođe dok si rekao keks! I nema smisla
potrošiti ga na tugovanje za misterom nepravim. Jer s pravim
i tako nećete tugovati!
PRIČA Nagradni natječaj