Počelo je bajkovito. ona i on, Jadranka i Borut, u jednom od najljepših hrvatskih dvoraca, u Trakošćanu. Usklađena odjeća – crvena kravata i crvena haljina. Usklađena izjava – puno riječi, malo rečeno.
Tako je počela, barem za javnost, komunikacija Kosor – Pahor. Moj prijatelj, moja prijateljica. Čujemo se! Naravno da se čujemo! Poput starih prijatelja koji u svakoj situaciji mogu računati jedan na drugoga.
I javnost ih je pratila na jednak način: Slovenci su uvjereni da je Kosor nasamarila Pahora, a Hrvati da je Pahor Kosorovu preveo žednu preko vode. Dok se Kosor slijepo držala zavjeta šutnje, s Pahorove su strane povremeno curile informacije. I još cure. Tako su u Stockholmu, na zajedničkom ručku u zgradi švedske vlade, bajkovitom Rosenbadu, premijerka i premijer razmijenili nekoliko riječi. Dok je Kosor sadržaj razgovora, u damskoj maniri, zadržala za sebe, njezin je slovenski kolega jedva dočekao i slovenskim novinarima, u kameru, ispričao kako je u Sloveniji s oporbom gadna situacija, ali da to nije ništa jer mu se Kosorova požalila da je kod nje tako da bi uskoro mogla potražiti azil!
“Notorna je besmislica da je predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor izjavila kako bi, zbog lošeg odnosa s oporbom, ‘uskoro mogla potražiti azil u nekoj prijateljskoj zemlji’”, stigao je odmah odgovor iz hrvatske vlade.
I kome sad vjerovati? Ako Kosorova tako oštro opovrgava da je izgovorila išta slično, nameće se zaključak da se azil mota po Pahorovoj glavi. Da je njega oporba tako snažno pritisnula da bi najradije kupio avionsku kartu u jednom smjeru ili barem skupio stvari i odselio u Hrvatsku, gdje posjeduje vikendicu. Možda zato njegovo ushićeno “kakav fantastičan dan” nije pratila mimika lica. A možda mu se azil mota po glavi zbog samog sporazuma. Navodno je cijeli stockholmski protokol kasnio jer je Pahor nekoliko puta čitao dobro poznati tekst sporazuma.
Za razliku od Pahora, Kosor ovu igru igra bez fige u džepu. Ono što se s Pahorom dogovori, ni pod koju cijenu ne želi izigrati. Dok Pahor priprema savjetodavni referendum, Kosor u zajednički sastavljen tekst ne želi sumnjati ni o njemu raspravljati. No, kad je o Hrvatskoj riječ, Kosor igra ponešto drukčije. Parlamentarne stranke sporazum su vidjele u posebni trenutak, za konzultacije i razmatranje ponuđenoga nije bilo vremena. Jednostavno, dovedeni su pred gotov čin. Uzmi ili ostavi. Odnosno, uzmi, jer ako ne uzmeš, koga nema bez toga se može. Pahor je prema Janši bio daleko korektniji.
A tu je i famozna izjava koju je Jadranka Kosor jučer konačno potpisala.
U najboljoj vjeri, uvjeren sam. Pitanje je samo koliko će ta izjava biti svrsishodna. Članak 5. sporazuma nedvosmisleno kaže kako jednostrani dokumenti nakon 25. lipnja 1991. godine za arbitražni sud neće imati nikakvo pravno značenje.
Mogla je, dakle, u toj izjavi hrvatska strana napisati da će Sloveniji dati prolaz do međunarodnih voda kroz teritorijalne vode Papue Nove Gvineje. Učinak bi bio isti. Kosorova je odlično iskoristila taj komad papira.
“Ništa u sporazumu o arbitraži neće se smatrati kao pristanak Hrvatske na zahtjev Slovenije za teritorijalnim kontaktom s otvorenim morem.”
Svatko u Hrvatskoj ovo bi podržao bez razmišljanja. Međutim, to ništa ne znači. Sporazum nije rješenje, on je samo instrument uz pomoć kojega će se doći do rješenja. Kako taj instrument može gadno zamastiti ruke, izjava koja se na njega naslanja nije ništa drugo nego odličan tekući sapun kojim su vladajući oprali ruke od mogućeg teritorijalnog ustupka Sloveniji.
Tako će, ako arbitražni sud odredi po hrvatsku najnepovoljnije rješenje, premijerka Kosor moći reći: Napravila sam sve što je bilo u mojoj moći. I pritom neće lagati. Zahvaljujući tekućem sapunu. S mirisom mora.
ej Nikola,ti si najnoviji Ivkošićev klon?Baš nam je trebo još jedan režimski dupelizac