Prije više od godinu dana bivši norveški premijer upozorio je brojne europske političke lidere da su se otisnuli u vrlo opasnu avanturu. U tom trenutku glavna mu je inspiracija bila kampanja britanskog premijer Davida Camerona, koji je svojim konzervativnim biračima obećavao da će pod strogu kontrolu staviti imigraciju i praktično ograničiti brojna prava imigranata koji su se već nalazili u Velikoj Britaniji, ali i njemačka kancelarka Angela Merkel koja je, ničim izazvana, kazala da njemački projekt multikulturalnosti i integracije imigranata u njemačko društvo – nije uspio. Gotovo je u svakoj europskoj zemlji bilo sličnih izjava, a svima je bit bila da imigrante proglase ljudima drugog reda, svojevrsnim zlom koje nagriza društvo i domorodačkoj naciji oduzima kruh iz usta, i to još u vrijeme krize. Desni centar diljem Europe žeo je političke poene koristeći se ultradesnom političkom agendom. Rezultat je bio da su raznorazni ultradesni nacistički pokreti dobili krila pa je nasilje koje su oni organizirali putem društvenih mreža postalo velik problem. Nevolja je to veća jer te grupacije okupljaju uglavnom mlade muškarce, bijelce, uglavnom nezaposlene i gnjevne na politički establišment. Vrhunac se dogodio se u Norveškoj kada je Anders Breivik, štiteći čistoću nacije i vjere, napravio pokolj bez presedana.
Iako su svi odahnuli kada je utvrđeno da je dva pokolja u Francuskoj “izveo” islamist, a ne neki domaći ultradesničar, mehanizam koji je pokrenuo Muhammada Meraha, Breivika i druge slične njima zapravo je potpuno isti. Ni trenutak koji je odabrao taj solo terorist nije slučajan. Iako je takvo što vjerojatno dugo planirao, predizborna kampanja Nicolasa Sarkozyja svakako je ubrzala njegovu odluku o napadu. Jer Sarkozy je, u nadi da će pokupiti glasove birača sklonih desnici i ksenofobe, udario na imigrante kao i njegovi već navedeni kolega, možda još gore i opasnije jer obećavao da će od Francuske za samo godinu dana napraviti utvrdu u koju će imigranti jako teško ulaziti. Ovakvi politički diskursi pravi su humus za uzgajanje svih vrsta ekstremizama, pa i onog islamskog.
S druge strane, nakon smrti Osame bin Ladena, Al-Qa’ida je započela sa svojevrsnim preobražajem, a Osamin nasljednik Ayman al-Zawahiri otvoreno je rekao da budućnost njihova djelovanja nije u velikim i spektakularnim terorističkim napadima, poput 11. rujna, napada na londonsku podzemnu željeznicu ili na vlak u Madridu, već u svojevrsnim hi-tech akcijama i u malim, dobro organiziranim grupama kojima će biti teško ući u trag i teško povezati sa samom organizacijom. Stoga bi Merah mogao biti prva lasta koja nagovještava novi oblik terorizma protiv kojega će se biti izuzetno teško boriti. Francuska, ali i mnoge druge policije, sada se vjerojatno pitaju koliko takvih Meraha zapravo ima i što bi mogao biti “okidač” koji će ih pokrenuti. Jer njima je on na prvi pogled bio pomalo buntovni mladi musliman koji hoda okolo i sluša nekakva predavanja. Nisu ga smatrali opasnim, pa je u miru mogao isplanirati što će učiniti i odabrati trenutak kada će poruka koju želi poslati zaista odjeknuti. Sve to učinio je gotovo savršeno, uključujući i činjenicu da je poginuo i tako izravno završio na popisu mučenika. Njegov napad pogodio je točno “u sridu” i kao takav vjerojatno se idealno uklapa u ono što propagira reformirana Al-Qa’ida. Sarkozy mu je, u neku ruku, bio idealan sudionik zato jer je kreirao okruženje u kojemu je njegova poruka dodatno dobila na težini.
U ovom trenutku nitko ne zna gdje se nalazi neki novi Merah koji u svojoj sobi stvara neka nove planove za djelovanje. No nakon svega ovoga europski, ali i drugi političari diljem svijeta, trebali bi biti jako oprezni i slijediti mudre riječi bivšeg norveškog političara koji na ovakve događaje upozorava već dulje vrijeme.
Ovo je najgluplji članak koji sam pročitao u posljednjih mjesec dana.