Nakon što se SDP-ov predsjednik naljutio što je Ivan Jakovčić s premijerkom potpisao projekt Brijuni rivijera, Zoran Milanović nastoji ostaviti dojam da se odljutio. I kao da sve što se događalo neće imati posljedica na odnose u koaliciji i na rezultate parlamentarnih izbora. Za sada je jedino sigurno da su s tim potpisom politički profitirali premijerka Jadranka Kosor i istarski župan Jakovčić. Da se nije durio, vjerojatno ništa ne bi izgubio ni Milanović. No, nakon uzaludne ljutnje, tj. Jakovčićeva potpisa, malo je vjerojatno da Milanoviću nije povrijeđena taština, a da je u SDP-u politička idila.
Bez obzira na to što Zoran Milanović mislio o sebi, i što vodstvo SDP-a mislilo o njemu, dojam je da se predsjednik SDP-a ponovo politički zaletio i iznova zeznuo. Manje nego nakon političke budalaštine da u HNK neće doći na doček pape, no ipak, da se opet prešao. Tako je i poslije ljutnje na Jakovčića samo još pojačao utisak da se više vodi egom nego “lukavstvom uma”. Kao i na početku meteorskoga političkoga uzleta, Milanovićev je model ponašanja ostao manje-više isti. Ako se takvo ponašanje nakon nenadanoga političkoga uzleta moglo doživljavati samouvjerenošću, pa čak vrednovati i kao neka probitačna osobina, sada se uglavnom pokazuje kao taština.
Pobijedi li na izborima SDP-om predvođena koalicija, vjerojatno nikome u SDP-u, usprkos Milanovićevim gafovima, neće biti javno upitni ni Milanović ni njegovo vođenje stranke. Ali, izgubi li izbore, upitnima bi moglo postati i jedno i drugo. Pa i buduća svrha Kukuriku koalicije. Najvjerojatnije i najviše pak spornim, kako je Zoran Milanović vodio SDP. Ne pobijedi li SDP u Zagrebu, to bi mogao biti i Milanovićev predsjednički goodbye. Jer, ne pobijedi li Bandića, mogao bi to biti i Milanovićev predsjednički kraj. Uz Ivicu Račana i Zdravka Tomca, Milan Bandić je od SDP-a stvarao stranku hrvatske socijaldemkracije, od jugo-komunističke legitimirao ju je i demokratski i hrvatski. Bandić je “pohrvatio” SDP dovevši u stranku politički razbarušenoga emigrantskog pjesnika Borisa Marunu, potom nacionalnu pjevačku legendu Vicu Vukova, a na koncu i poznatoga hrvatskoga ratnika, brigadira Antu Kotromanovića. S njima, SDP-u se više nije moglo predbacivati da je anacionalna i komunistička stranka.
Savjet SDP-a bio je Bandićeva inačica negdašnje tradicionalne lijeve “pučke fronte”. U njoj je Bandić godinama rijetkim sakupljačkim marom i nagovaračkim darom za SDP okupljao poznata lica iz sporta, s estrade, znanstvenike i književnike..., što više puku poznatih koji su političkoj nasljednici nekoć anacionalne Partije davali hrvatsko obilježje. Taj se Bandićev način pokazao kao SDP-ova dobitna kombinacija na izborima 2000. No, ljudi koji su SDP-u u presudno vrijeme davali nacionalni legitimitet u stranci više nema. Zdravka Tomca je ideološka vrhuška proglasila revizionistom i otjerala iz stranke. Ivica Račan i Vice Vukov su mrtvi. Mato Arlović je politički nestao. Nikica Gabrić se, razočaran, od stranke udaljio. Antun Vujić se pasivizirao.
Od sudionika hrvatske socijaldemokracije, Vujić je pretvoren u stranačkoga statista, a Slavko Linić u glavnoga socijaldemokratskoga protagonista! A Milan Bandić proglašen je najvećim stranačkim zloduhom, kojega su mladi sektaši počeli vijati po obrascima najstarije kom-partijske tradicije. Zagrebačka Gradska skupština možda je najzornija slika “novog SDP-a”. Isti oni esdepeovci koji su, glede dječjih vrtića, dok je Bandić bio u SDP-u, glasovali za gradski proračun, kada su ga iz stranke istjerali, “spontano su se, na moj znak” pobunili protiv svoje odluke! Sada se, pak, Milanović ljuti na Jakovčića, kao da je župan s premijerkom potpisao nešto nedolično, što se protivi nacionalnom interesu i SDP-ovim kategoričkim načelima! Eto ti principa, nacije i socijaldemokracije!
izbori u zagrebu i bandic i sdp ista su stranka