Od aktivno suzdržanih do pasivnog ‘za’ pretrčali su esdepeovci u nekoliko dana. Premijerka je u ladicu spremila još jednu svoju pobjedu nad SDP-om, Zoran Milanović održao je još jedan od svojih docirajućih saborskih govora podvučenih velevažnom poantom ‘bit ćemo za, ali to ništa ne valja’ i arbitražni sporazum o granici sa Slovenijom napokon je velikom većinom ratificiran.
Ne ulazeći sada u pozadinska vrenja u SDP-u, u kojem je većina i prije bila za jasan stav, ali ih je Milanović pretvorio u aktivno suzdržane, i činjenicu da je i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso morao povući predsjednika SDP-a za uši kako bi ga uvjerio da treba biti ‘za’, jasno je da je SDP samo još jednom pokazao kakav je: stranka u biti neodlučnih ljudi koje resi zamjetan kukavičluk i neshvaćanje svoje uloge glavne opozicijske stranke.
SDP se u pravilu u svom javnom angažmanu ‘kvači’ na krive stvari, na ono oko čega u javnosti nema podršku ili je javnosti posve nebitno i sve više dokazuje da mu je važnije biti opozicija nego vlast, lakše je kritizirati nego odgovarati, lakše je o svemu sve znati iz ugodne zavjetrine nego preuzeti sve u svoje ruke, lakše je pričati ‘mi bismo to bolje’ nego danomice pokazivati kako bi to doista bolje izgledalo da je vlast u rukama SDP-a.
HDZ je loš, katastrofalno loš, njegov je kadrovski bunar prazan, nemaju dovoljno ljudi koji bi mogli poletjeti na vjetru koji za sada puše u leđa premijerki i odista nešto bitno promijeniti u Hrvatskoj.
Jadranka Kosor nije nikakva genijalna premijerka – vidi se to najbolje po situaciji u zemlji – ona je samo manje loše rješenje u ovoj situaciji od svojeg prethodnika i ništa više. Sa Sanaderom može dijeliti samo zahvalnost na opoziciji kakvu je dobila, jer dok su oni takvi ne može ona biti nego bolja.
A u Hrvatskoj je situacija (već godinama) kao stvorena za aktivnu opoziciju: nezadovoljstvo građana, uzdrmana stranka na vlasti, predsjednički izbori na pragu.
U cijeloj toj situaciji SDP je, kako bi sami rekli, aktivno suzdržan. U nezadovoljstvu građana praktično ne sudjeluje, radnici jauču negdje mimo njihovih ušiju i jasno je onda zašto SDP ne vide kao alternativu. HDZ-u pomažu gdje stignu svojim unutarnjim trzavicama – koje ne vode nikakvom stvarnom rješenju, ali ostavljaju frustraciju – ne demontirajući HDZ, ali čineći sve da demontiraju SDP.
U predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića sudjeluju s figom u džepu, otprilike kao što je HDZ sudjelovao u predsjedničkoj kampanji Mate Granića 2000. godine, koji je od anketnog favorita postao najveći gubitnik. Gledatelji televizija mogli su na dan donošenje potpisa za kandidaturu na ekranu vidjeti kako je Kosorova uz Hebranga postrojila praktično cijelu Vladu, ministre koji su se na prste propinjali ne bi li ih se bolje vidjelo, i Milanovića i Gordanu Sobol uz Josipovića bez neke velike gužve oko njih, premda SDP, kao što već i vrapci znaju, ima ‘najveći broj saborskih zastupnika ikad’.
Dok HDZ tek treba upregnuti svoju mašineriju na terenu kako bi Hebranga izgurali u prednji plan, esdepeovci ovih dana šuškaju kako je ispraćaj Josipovića na izbornu turneju izgledao jadno, ni Milanović ga nije došao ispratiti, ali ‘nema sumnje da mu je poželio sretan put’, ma gdje on završio. Hebrang, kako kažu ankete, može računati na HDZ-ove birače, Josipović prema anketama dobiva manje od SDP-a, ali ne širi se dovoljno na ostatak biračke baze.
Kako i bi kada ni svi esdepeovci ne žele glasati za njega.
Sve to može biti i nebitno za konačni rezultat, jer građani odlučuju na temelju svojih kriterija i preferencija, ali je bitno za percepciju stranke. A percepcija je SDP-a da se zapravo ne bori za vlast, da im je svejedno tko će biti na Pantovčaku, da ih baš briga za parlamentarne izbore. Kao da su već odlučili. Kad dođe do toga, spremni su biti pasivno ‘za’. I to za HDZ.
čije percepcija? Iz kojeg ugla? Jel se ovo može nazvati novinarstvom? Naša britka novinarka lovi percepcije po Zagreb placu i onda ih širi poput Radosne vijesti. Narod se bori kako da preživi a vi bljezgate o percepcijama.