Ljubo Jurčić zna što je u najmanje dva susreta razgovarao s
viskopozicioniranim hadezeovcem, a zna to i taj hadezeovac, kojeg mnogi
smatraju Sanaderovom desnom rukom i koji je s Jurčićem dovoljno dobar
da mogu razgovarati i o budućnosti u kojoj bi se možda mogli naći na
istoj strani.
Ono što znaju njih dvojica, zna i premijer Sanader jer
hadezeovci ne zovu esdepeovce na ručak zato što nemaju
pametnijeg posla, nego zato da se o nečemu razgovara, dogovara ili
trguje. Priča o tome da se Jurčiću nudi mjesto među Sanaderovim
suradnicima kola već nekoliko tjedana i Večernji je samo objavio ono
što je poznato i što je, ako ništa
drugo, tema o kojoj svatko doista može misliti što hoće.
Posve je u redu misliti da Jurčić na taj način diže sebi cijenu jer je
nezadovoljan svojom pozicijom u SDP-u, kao što ne može
iznenaditi kada pokuša demantirati stisnut možda reakcijama
neugodno iznenađenih stranačkih kolega. Na mjestu su i nagađanja da
Sanader takvim pokušajima "razdrmava" SDP jer to ne bi bilo
prvi put da lukavi šef HDZ-a unese pomutnju u redove neke
druge stranke, čak i ako ne misli ozbiljno s Jurčićem.
Jedino što doista nema nikakvog smisla jest da se neki
esdepeovci uzrujavaju zato što je Večernji list objavio
priču. Ona je, naime, objavljena tek nakon što je s
više strana dobiveno dovoljno dokaza da susreti s Jurčićem
nisu bili obično druženje ni čavrljanje. Jasno je da bi nekim
esdepeovcima, a sada možda i Jurčiću, bilo draže da nije objavljena,
ali drugima je baš drago što je izašla
jer to nije prvi put da Jurčić koketira s HDZ-om, a onda to demantira.
Kao što bi nekim esdepeovcima bilo draže da nije
izašlo pismo grupe javnih osoba u kojima napadaju Milanovića
zato što ne može dovesti u red Bandića, a neki su se sami
javljali da potpišu to isto pismo jer smatraju da pogađa bit
stvari, a to nije odnos Bandić Milanović ni Thompsonov
koncert, nego stanje u društvu za koje je odgovoran i SDP.
Jednostavno, sve se to događa (i mnogo više),
nešto se objavi, a nešto ostane zakopano. Problem
SDP-a nisu mediji, iako se oni zavaravaju da je tako, već stanje u
stranci. Iako ima onih koji misle da je najbolje da se ništa
ne objavi jer bi to, valjda, značilo da problem ne postoji, ali sve je
više onih koji su problema svjesni i bez medija.
To su oni s terena koji se u gorkoj šali pitaju nije li im
Milanovića podmetnuo HDZ jer se stranka ne osjeća u političkom životu
zemlje, a to najviše odgovara Sanaderu. To su i oni koji
smatraju da je SDP jedina stranka koja može otvoreno razgovarati o
problemima unutar sebe, ali i o svim pitanjima važnim za državu i
građane i zanima ih zašto SDP ne iznosi svoj stav pa ni
članovi ni simpatizeri ni birači ne znaju što najjača
oporbena stranka misli o zbivanjima u Hrvatskoj.
SDP zaboravlja ili previđa da građane ne zanima toliko hoće li Jurčić
osvanuti kod Sanadera koliko ih zanima kako SDP vidi krizu u
gospodarstvu ili što misli o činjenici da je vlast prije tri
mjeseca potpisala sporazum s Amerikancima, a o tome nije obavijestila
građane. Njih zanima i zašto Milanović misli da je Sanader
adresa na koju se treba obratiti ako se želi znati kakav je stav SDP-a
prema Bandiću. Bandić je još uvijek formalno član SDP-a,
član Predsjedništva stranke i, dok ne pretrči pod neku drugu
zastavu ili ne smisli svoju vlastitu, SDP bi i te kako trebalo zanimati
što njihov gradonačelnik radi i kakav odjek to ima u
javnosti.
S Jurčićem ili bez njega, SDP bi trebao davati odgovore na ono
što zanima građane, a on to ne radi. I time pili granu na
kojoj sjedi. Jer zašto bi netko izašao na izbore
i dao glas stranci koja ne zna što misli o onome
što muči građane. Hoće li tada Jurčić sjediti u SDP-u ili
zdesna Sanaderu, građane doista ne zanima.
MAGAREĆA KLUPA