Srbijanski predsjednik Boris Tadić prijeti Hrvatskoj. Prijete i ostali
srbijanski dužnosnici, kao i radikalni oporbenjaci, po čemu se baš
nitko od njih politički ne razlikuje. S druge strane, Stanimirovićev i
Pupovčev SDSS prijeti odlaskom iz Vlade, Slobodan Uzelac mora dati
mandat na raspolaganje, neizvjesnost će sad trajati, dok se stranka
Srba u Hrvatskoj ne dogovori što joj je važnije, Srbija ili položaj
Srba u Hrvatskoj.
I jednima i drugima zajedničko je, međutim, upravo to da ne žele
priznati novu političku realnost, da je Srbija zauvijek izgubila
Kosovu. Ne žele priznati da je tome kriva isključivo Srbija i njezina
genocidna politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem, od koje bi se svi
oni trebali distancirati. Ali duhovi Miloševićeve politike sve se više
vraćaju u srbijansku stvarnost, dok iz mnogih glava nije ni izašla.
Umjesto da se okrenu budućnosti, Srbija i Srbi u Hrvatskoj neprestano
su taoci aveti prošlosti i stoljećima stvaranih mitova koji su Srbiju i
doveli u sadašnju poziciju. Nakon kovanja planova o Velikoj Srbiji, pa
nakon svih mogućih agresija i ratova koje je Srbija izvela povodeći se
za tim planovima, s Kosovom je na kraju izgubila baš sve. A ako će
nastaviti s ovakvom dosadašnjom politikom, posebice Koštunica i
Nikolić, ne bi bilo čudno da se ovaj retrogradni proces po Srbiju ne
zaustavi na Kosovu. I tako se već u Srbiji komentira da je ovo početak
raspada same Srbije.
Taoci te beogradske čaršijske velikosrpske politike uvijek su bili i
Srbi u Hrvatskoj koji su često bili manipulirani i iskorištavani, a
onda napušteni kad ih se više nije trebalo. Srbi u Hrvatskoj nikad nisu
imali koristi od te politike. Najbolje se to vidjelo za srpske agresije
početkom 90-ih, kad su ovdašnji Srbi dobrano izmanipulirani,
zahvaljujući dakako i njihovim političkim i crkvenim glavešinama, a
onda su na kraju ostavljeni bez igdje ikoga. Ako je već i ne može
naplatiti, Hrvatska bi Tadiću pod nos svejedno trebala baciti ratnu
štetu koju je proizvela srpska agresija. Ovako u Srbiji kao da svi pate
od amnezije.
A Stanimirović i Pupovac manje bi trebali osluškivati signale iz
Beograda, i onamo ići po mišljenje, a više se okrenuti svojoj domovini
i interesu Srba u njoj. Srbija mora biti zainteresirana za svoju
ovdašnju manjinu, kao što je i Hrvatskoj važna njezina u Srbiji. Ali
politika se vodi u Zagrebu, a ne u Beogradu.
SDSS je jednom već dobro presudio, kad je u zadnji čas Pupovca maknuo
kao kandidata za Vladu. Nervozne i uvredljive Pupovčeve i Uzelčeve
izjave novinarima samo su dokaz da je stranka pred teškom odlukom. Ako
joj je stalo do hrvatskih Srba, koje i zastupa, onda je odluka samo
jedna.
U POVODU
