Nikada oporba nije tako ponizila Jadranku Kosor kao što su to učinili njezini igrači u Saboru u četvrtak i petak. Ako su joj zbog Milanovića i Jovanovića oči znale zasuziti, zbog prepucavanja između Šeksa, Jarnjaka i Bebića morala bi gorko plakati. Ako su joj se svi podsmjehivali zbog lutanja od pastira do spajalica, od Googlea do mineralne vode, sada joj se mogu otvoreno rugati.
Zemlju bi izvodila iz krize, a ne može pod kontrolom držati par “ovnova”. Vjeruje da svojim komičnim ponudama može šarmirati narod da ne bi prepoznao nastavak klizanja u dužničko ropstvo uzimanjem novih kredita, a pred očima joj se cijepa vlastita stranka. Sukob Jarnjaka i Šeksa s Bebićem nije pokazao samo dubinu razdora u toj stranci nego je i direktna pljuska predsjednici HDZ-a.
Nikakvo nepoštovanje koje joj je mogla iskazati oporba ne može se mjeriti s ispadima trojke koja je pogubila živce i pred očima javnosti istresla svoje osobne animozitete koji su očito prerasli u mržnju. Malo što bi moglo kao njihovo cipelarenje u javnosti tako jasno i javno pokazati da je njezini, svim mastima premazani lisci, u biti ne doživljavaju. Ako se ključni ljudi jedne stranke ne mogu kontrolirati i zadržati svoje probleme unutar stranačkih zidova, onda je ta stranka već na putu da dođe na put na kojem završavaju gubitnici.
Ako u te trojice – koji su se u svom dugom političkom životu i nadavali i naprimali udaraca ispod pojasa, ali nikada nisu udarali jedan na drugoga – nije mogla prevladati svijest da ne trebaju nasjedati na provokacije, onda to znači da je zdrav razum napustio sam vrh HDZ-a i da će Kosorova morati preispitati svoju poziciju u stranci. Kakva je ona predsjednica kada ne može očistiti stranku od onih koji je kompromitiraju i kome je ona predsjednica kada njezini – barem po definiciji, ako već ne po srcu – najbliži suradnici rade sve da propadne?
Jer Šeks i Jarnjak pokazali su da je ne poštuju, da im je svejedno što će biti poslije te sjednice i da im je spašavanje vlastite kože od HDSSB-ova Burića važnije od poštovanja njezine funkcije. Bebić, koji više nema što izgubiti, jer mu je ionako vrijeme da završi svoju političku karijeru, igrao je na jedini mogući način: braneći se kao predsjednik Sabora, a ne kao hadezeovac i lukavo puštajući da se izblamiraju njegovi stranački kolege. Jer, istina je, Bebić neće još dugo.
I sam je najavio da ga politika više ne zanima i da mu je vrijeme da ode. Nije se nikada, kao neki drugi, pokajnički odrekao Sanadera i zna da mu je ovo zadnje predsjednikovanje Saborom te da je jedva preživio već nekoliko smjena. Zna da su on, kao Paško, i Šeks, kao drugi Paško – kako su se od milja zvali dok su ruku pod ruku večerima kružili kao najbolji prijatelji po Cvjetnome trgu, u blizini kojeg su “ubrali” luksuzne stanove i kadrovirali što po stranci što po ostatku Hrvatske – odradili svoje i da bi bilo primjereno da nestanu s političke scene dok im se nije nešto gore dogodilo.
Bebić nema što izgubiti i Šeks to zna. On je već toliko (politički) mrtav da mrtviji ne može biti. Pa zašto se onda čovjek kojem su tepali kao najlukavijem, najinteligentnijem i najsposobnijem toliko iznervirao zbog njega i napada HDSSB-ovca? Šeks i sam zna da su ga i kao bivšeg Glavaševa prijatelja htjeli isprovocirati. I samome mu je jasno da će ga htjeti natjerati da, što bi rekli u Dalmaciji, ispali na živce.
Očito je i da to rade u trenutku u kojem znaju da je Šeks posebno ranjiv. Tu je njegov sukob s medijima, koji je prvi pokazao koliko je načet, a tu je i Amnesty International, koji mu očito ne da spavati. S druge strane, tu je i njegova želja da se ponovno kandidira za Sabor i možda, ne okrenu li HDZ-u građani napokon leđa, postane ponovno njegov predsjednik. U tome je pravi razlog njegova sloma živaca.
Šeks i dalje pravi planove umjesto da učini jedino razumno: ukloni se i skine Kosorovoj barem jedan težak teret s leđa. I time joj ne ostavlja izbor. Ne skine li ga nakon svega ona sama, nikomu neće moći objasniti da Šeks nije predsjednik HDZ-a.
A Hvatska ? Gdje je u cijeloj priči Hrvatska ? Hoće li ovaj narod koji je svoju sudbinu povjerio navedenim opsjenarima i dalje slušati njihove umotvorine ili će im se zahvaliti na način da im jednostavno kaže \" nikad više\" .