Susretom na Stradunu časnih sestra i svećenika u procesiji te Severine, koja je snimala reklamu za neki proizvod, spontano ili izrežirano, stvoren je dojmljiv kontrast. Bio je to rijetko viđen susret dvaju različitih svjetova, sakralnog i komercijalnog, konzervativnog i liberalnog, nepatvorenog i glumljenog, samozatajnog i nametljivog, skrušenog i samosvjesnog te iznad svega duhovnog i tjelesnog.
I po tome kako su svećenici ignorirali Severinu, reklo bi se da si ta dva svijeta nemaju što reći, ali su istodobnom prisutnošću isticali specifičnosti onoga drugog, s tim da je Severina trebala njih, a ne oni nju. I Severina je uložila silan trud, discipliniranost pa i žrtvu da bi bila to što jest, da bi s istesanim tijelom u pripijenu outfitu na visokim štiklama s čipkastim resicama na peti bila marketinški mamac, “hrvatska Malena” s koje čak ni časne sestre nisu mogle svrnuti pogled, svejedno je li bio prijekoran, znatiželjan ili pun nevjerice tražeći smisao u tomu što vide. Severina je u sebe ugradila estradnu profesionalnost prožetu iskrenošću zbog koje ni časne sestre ne mogu, koliko god bile (ne)upućene u njezin život, reći da iza te fasade nema vrijedne sadržajnosti.
Istoga dana kad i na Stradunu, i u Čileu se dogodio susret dvaju svjetova, Zorana Milanovića i Vesne Pusić s hrvatskim iseljenicima. Hrvatskoj zajednici u Čileu premijer je rekao: “Želim da Hrvatska za nekoliko godina bude jedna od najboljih država za biznis u Europi”. Drugi se europski premijeri iz nekog razloga ne usude tako istrčavati. Ili to ne žele.
Naš premijer s tim nema problema jer on, kao što znamo, ništa ne obećava, nego samo iznosi svoje želje. Tako je nekoć želio da Radimir Čačić ne ide u zatvor, ali kako mu pravosuđe nije ispunilo želju, noćnu moru presjekao je novim investicijskim ciklusom utemeljenim na stranim ulaganjima.
I nekoć svojevrsna glasnogovornica onih koji našu emigraciju doživljavaju kao troglodite, rekla je za Hrvate u Čileu da oni nude ono što najbolje iz Hrvatske može izaći u kreativnosti, znanosti i poduzetništvu. Tako kako Hrvate vide u Čileu, ministrica Pusić htjela bi da Hrvatsku vide u svijetu. Izjave naših vodećih dužnosnika puno govore o tomu kakva je Hrvatska razgovarala s kakvim Hrvatima u Čileu.
Za razliku od Severine koja gdje god se pojavi iskreno nudi sebe, premijer i ministrica ponudili su političku fasadu, Potemkinova sela Milanovićeve Hrvatske u kojoj su demokratske procedure i institucije samo kulisa za održavanje vlasti. Može li Hrvatska postati zemlja iz Milanovićevih snova unatoč tome što ga kao premijera ne zanima čak ni informativni program HTV-a, ili što nam on, umjesto da nam kao dužnosnik polaže račune, dijeli lekcije o sukobu interesa, etici, moralu...
Može li zemlja u kojoj se zakoni donose po nakaradnoj proceduri, a pravila i rasprave služe samo zato da provedu svoje, a ne njihovo, biti zemlja iz Milanovićevih snova? Može li to biti zemlja u kojoj Ustavni sud, pravobranitelji, suci, nevladine organizacije, mediji, nadzorni mehanizmi, natječaji... postoje samo kao dekoracija vlasti, forma bez sadržaja i svrhe? Naravno da može.
Tko ne vjeruje neka iščita prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima, koji se, treba li dvojiti, predlaže po hitnom postupku. Pod njegov utjecaj može doći sve preostalo hrvatsko blago i gotovo svaki projekt. Pritom nadležna tijela, a to su povjerenstva, ministri i Vlada, moraju poštovati 10 načela, npr. jednakog tretmana, zabrane diskriminacije...
Uzgred, znači li to da ih inače ne treba poštovati?
Komentirati, a što? ????????????????????????????????'''