Jedan od specijalnih događaja na završenom festivalu u Berlinu bila je projekcija rock dokumentarca "Glastonboury" o trideset godina dugom i tradicionalnom britanskom festivalu. Iako kritike i nisu bile nešto osobito jer si je redatelj Julien Temple uzeo prevelik kolač, njegov dolazak u Berlin nije bio bez odjeka jer je riječ o autoru nekoliko glasovitih filmova i spotova s najvećim svjetskim zvijezdama.

Najlegendarniji je među filmovima svakako njegov debi "The Great RocknRoll Swindle" o "Sex Pistolsima", radio je spotove za Davida Bowiea ("Absolute Begginers", "Blue Jean"), Rolling Stonese ("Undercover Of The Night", "She Was Hot"), The Kinks, Micka Jaggera, Paula McCartneya, Stray Cats i druge rockere, ali nije baš ni bježao od mekših zvijezda poput Boy Georgea (režirao je spot za legendarnu "Do You Really Want To Hurt Me"), Luthera Vandrosa i Whitney Houston.

EKRAN: U vašem slučaju očito vrijedi teza jednom rock redatelj, uvijek rock redatelj...
TEMPLE: Ne bih sebe nazvao rock redateljem nego redateljem buntovnika. Volim buntovne osobe i buntovne misli, a rock glazba je izvrstan medij za izražavanje takvih ljudi i stavova. Za mene je glazba samo prozor u razumijevanje stvari. Ali, zanimaju me i drugi projekti... Ja sam također povjesničar.

EKRAN: Vođa grupe The Who Pete Townshend jednom je izjavio kako postoji milijun ključeva za razumijevanje života, ali da je rock glazba sigurno jedan od najpouzdanijih.
TEMPLE: Da, to je točno, s time da mislim da se ne mora nužno raditi o rock glazbi. Glazba iz Konga, Kolumbije i drugih područja govori vam jako puno. Glazba s Balkana, također.

EKRAN: Što vas je najviše privuklo snimanju filma o festivalu Glastonboury? Njegov staž?
TEMPLE: To je također bilo zanimljivo, ali ne i najvažnije. Više me od toga privukla činjenica da kroz povijest festivala ispričam koliko se svijet promijenio u posljednjih trideset i više godina.

EKRAN: Pa koliko se promijenio?
TEMPLE: Dramatično! Trideset i pet godina nije puno, ali u Engleskoj se dogodilo puno toga. Koliko znam u Hrvatskoj također. Da ste mi 1971. godine rekli da ću za tridesetpet godina sjediti u jednoj velikoj zgradi od čelika, da će sigurnosne kamere biti posvuda, rekao bih da se sigurno šalite, da ste vjerojatno previše čitali Georgea Orwella i da nikada nećemo dopustiti da se to dogodi. A sve se to dogodilo gotovo neprimjetno, naprosto smo neopazice proživjeli kroz sve te promjene da tek sada možemo stati, okrenuti se za sobom i upitati se što nam se zapravo dogodilo. To je kao da nas je netko poslao svemirskim brodom u vrijeme za 35 godina. Možda su se čak još više dogodile promjene u glavama ljudi, danas su odnosi među ljudima potpuno drukčiji, a glazba je za mene bila taj svemirski brod kojim sam putovao kroz vrijeme.

EKRAN: Rekli ste da vas zanimaju buntovnici. Jesu li Sex Pistolsi bili najveći buntovnici koje ste upoznali ili su to samo glumili?
TEMPLE: Bila je to kombinacija jednoga i drugoga.

EKRAN: Kako ste ih upoznali i počeli raditi s njima?
TEMPLE: Hodao sam jedne večeri 1975. godine napuštenim londonskim dokovima i čuo iz jedne zgrade kako netko svira pjesmu Small Facesa, ali s izmijenjenim tekstom. Tamo gdje su Small Facesi pjevali "želim da znaš da te volim", oni su urlali iz sveg glasa "želim da znaš da te mrzim". Ušao sam u to skladište i vidio taj bend na probi. Bio je to prilično šokantan trenutak za mene jer je bend bio prilično fantastičan. Godinu dana su doista naporno radili i prilično su elektrizirali mase. Cijelo to vrijeme sam ih snimao i kada su se djelomično raspali Malcolm McLaren mi je predložio da napravimo taj film.

EKRAN: Jesu li oni bili lutke na McLarenovim žicama, projekt bend kako danas mnogi misle?
TEMPLE: Johnny Lydon sigurno nije bio ničija lutka. On je bio vrlo bistar i ono što ga je činilo vrlo jakim bilo je to što čak nije bio ni dijete radničke klase, nego još debelo ispod toga. Sve što je znao naučio je sam. To su bila prava ulična djeca koja su imala vlastite vibracije i mudrost, tako da se ono što su oni govorili nije moglo sresti bilo gdje i s njima se nije dalo previše manipulirati. Sjećam se nekoliko situacija kada bi Malcolm nešto govorio da ga je Johnny Lyndon samo oštro pogledao i on bi odmah promijenio priču. Lutke nemaju tu moć. Bili su to jako bistri dečki.

EKRAN: Osim, pretpostavljam, Sida Viciousa.
TEMPLE: Sid nije bio glup, ali je bio glup jer je bio narkoman. I bio je glup jer se zaljubio u tu ženu, Nancy Spungen jer je ona bila kao hodajuće zlo. Svi bi vam članovi benda i oni koji su ga poznavali rekli da Sid uopće nije bio ono kakav je imao imidž. Bio je to karizmatičan klinac, ali je radio velike pogreške. Bio je zapravo kombinacija pameti i gluposti. Pop i rock glazba puna je stvaranja takvih izmišljenih priča o bendovima i pjevačima bez obzira je li riječ o Sex Pistolsima ili Robbieju Williamsu.

EKRAN: Punk bendovi borili su se protiv velikih rock dinosaura poput Stonesa i drugih s kojima ste kasnije dosta surađivali. Mislite li da su oni to doista zasluživali ili je to bila samo poza jer se ne sjećam faze, primjerice, Keitha Richardsa, Davida Bowiea i drugih kada su bili manji dripci od većine punkera.
TEMPLE: Mislim da su Rolling Stonesi doista postali prilično lijeni sredinom sedamdesetih, izgubili su publiku kojoj su se u početku obraćali i postali jet-set milijuneri. Keith Richards je uglavnom prespavao sedamdesete jer je bio junkie. Imao sam sreću raditi sa Stonesima kada se Keith probudio. Mislim da je početak osamdesetih bilo vrijeme kada je Mick shvatio da se Keith vratio. To je bilo vrlo zabavno.

EKRAN: Bowie?
TEMPLE: David Bowie je uvijek pratio najnovije trendove, pa je tu također bilo uspješnijih i manje uspješnih trenutaka.

EKRAN: Jedni "A Hard Days Night" nazivaju "Građaninom Kaneom" među glazbenim filmovima, a drugi kažu da je to vaš "The Great Rocknroll Swindle". Što vi velite?
TEMPLE: Nema pojma. (Smijeh.)

EKRAN: Priznajem da je pitanje malo glupo.
TEMPLE: Ma nije glupo pitanje nego je glupa ta dilema... Zapravo, uopće ne mislim da je "A Hard Days Night" tako jako dobar film. Doduše, ne mislim to ni za "Rocknroll Swindle" također... Mislim da nijedan od tih filmova nije bio toliko suptilan kao "Građanin Kane".

EKRAN: Ne cijenite baš Beatlese? U filmu "A Hard Days Night" postoje rečenice koje su po bezobrazluku prema ratnim veteranima primjerice glatko mogli izgovarati Pistolsi više od deset godina kasnije.
TEMPLE: To je istina. Da... Više volim Johna Lennona nego same Beatlese. S Paulom McCartneyem sam prije sedam-osam godina radio spot "Beautiful Day", ali priznajem da sam puno više bio obožavatelj Stonesa i Kinksa.

EKRAN: Koliko su svi ti ljudi s fascinantnim biografijama i idejama utjecali na vaš vlastiti svjetonazor i život?
TEMPLE: Kada sma kao klinac u školi čuo "You Really Got Me" od Kinksa to je bilo stvarno uuuh! To je bilo za mene poput poziva na buđenje i zbilja me obilježilo. Počeo sam gledati svijet šezdesetih drukčijim očima i punk je to ponovno sve obnovio u meni. Hip-hop je imao dosta toga zajedničkoga s punkom. A sve se svodi na to da ne želim od nikoga da mi govori što činiti. Želim razmišljati svjom glavom.

EKRAN: Kako opisujete današnje stanje u rock glazbi? Bi li joj trebalo nešto poput punka nekad, nešto što bi je prodrmalo?
TEMPLE: Teško je povjerovati da je danas unutar samoga rocka moguće da se dogodi nešto što će ga prodrmati iznutra. Industrija je sve preuzela, a rock je trebao biti nešto što je u glavama, a ne u džepovima. Možda su potrebni neki buntovnici koji će to učiniti izvana, ali pitam se postoji li više takvih ljudi jer se sve više mijenjamo kao vrsta. Kompjutori su sve preuzeli i to me jako brine. Zato mislim da bismo trebali podržavati individualne duhove.