Argentinski pjesnik Leopoldo Lugones pobunio se na samom početku našega stoljeća, godine 1909, da pjesnici koriste vječito iste metafore. Nije baš sasvim tako, znao je to i Lugones, ali trebao mu je povod da sebi i svijetu opravda posao koji se upravo spremio: smišljanje novih metafora za Mjesec. Na kraju, smislio ih je više stotina. I tako je, možda, shvatio ono najvažnije, što je za čovjeka sveobuhvatno poput vječnosti, beskraja, vasione: svaka je riječ jedna mrtva metafora.
Lugonesa je zatim citirao mnogo čuveniji Argentinac, Jorge Borges, pa je Lugonesovo otkriće riječi kao mrtvih metafora ubrzo pripisano Borgesu. I ovaj je čitatelj u više navrata olako ustvrdio da je Borges rekao da je svaka riječ po jedna mrtva metafora. Borges se, međutim, bavio nečim drugim i možda važnijim: razlikom između živih i mrtvih metafora. U tom njegovom veličanstvenom poslu postoji nešto - na najozbiljniji način - dječje. Najozbiljnije ljudske poslove radili smo kao djeca. Recimo, dok smo, skupa sa svijetom oko sebe, prihvaćali jezik koji ćemo zvati materinjim, bili smo i oni prvi jezikotvorci. Oni koji iz metafora izvlače riječi. Svako je dijete prvi čovjek. Svako je dijete original. Koji odrasta u kopiju.
I sve ovo napričah pun radosti za ovom slikovnicom, koja je kao i svaka dobra slikovnica namijenjena djeci koliko i odraslima. Naročito odraslima, i to onim najodraslijim. Upravo onima koji su, recimo, čitali Borgesov esej o metafori.
Slikovnica je o životinjama i glazbenim instrumentima. Kad rastvorite slikovnicu, na lijevoj i desnoj stranici vidite instrument. Na lijevoj je stranici tekst, na primjer: "Moj francuski rog proizvodi lijep zvuk, koji me može obojiti u predivne boje." Doista, na slici je rog, ali onda shvatite da desna stranica ima duplo dno, da je lažna stranica, ispod koje je još jedna dvolisnica, na kojoj, kada je rastvorimo, ugledamo kameleona, čiji je rep ustvari pisak i uvrnuto tijelo francuskog roga.
I tako: dvanaest instrumenata, koji se rastvaraju u dvanaest životinja, i u dvostruko više metafora. Svjetlan Junaković je, naravno, odličan crtač, sjajan mislilac slika, ali ova je slikovnica (kao i neke druge Junakovićeve slikovnice) nešto više od toga. Ona je pokušaj, možda uspio, čovjekova povratka u vlastitu djetinju imaginaciju. Kažem možda uspio, jer u to kao čitatelj i kao jedno uludo odraslo dijete ipak ne mogu biti siguran. Naime, mi imamo sjećanje na djetinjstvo, ali ne i na imaginaciju djetinjeg sebe. Ona je zaboravljena, kao što se zaboravi jezik koji se, možda, znalo do treće, četvrte godine života.
Ako je Junakovićev pokušaj uspio, ovo će biti genijalna slikovnica za neku još uvijek djecu. Ako, pak, nije uspio, ovo je genijalna slikovnica za djecu koja su zakržljala u vremenu. Dakle, za odrasle. I, naravno, savršena studija metafore. Naime, Junaković je ozbiljan umjetnik: on ne ide za olakim sličnostima i srodnostima, on ne ide za prevelikim mimetičkim bliskostima. Niti se njegove životinje glasaju kao pojedini instrumenti, niti su njegovi instrumenti nalik svojim životinjama. Riječ je o nekim finijim, katkad i zaumnijim, bliskostima. Riječ je ponekad i o onoj vrsti bliskosti koju će dijete u čovjeku istog časa prihvatiti, premda mu samom nikad ne bi na um pala. Na primjer, koja je životinja harfa? Pa, pauk, majka mu stara, pauk! Pauk se kreće među žicama harfe. Ona je u svakom smislu njegov instrument, harfa je paukov ton. Ili konge! Što su konge? Konge su deva, ali ne zato što se učini da deva na leđima nosi konge, ili ne samo zato, nego zato što se deva kreće, istina mnogo sporije, u ritmičkim naglascima kongi.
O ovoj slikovnici djeca će imati svoje mišljenje. Odrasli i umjetnici će imati svoje. Ovog će njezina čitatelja ona, između ostaloga, podsjetiti na asocijativne nizove u novijim slikarskim i fotografsko-mobitelskim radovima Borisa Bućana. Vjerujem da bi Leopoldo Lugones bio oduševljen. Koje fantastične metafore!
Kurikulum mašte
Junaković je, ustvari, kipar s milanske Accademije di Belle Arti di Brera. Ali najveći dio njegova javnog posla posvećen je slikovnicama, a u slikovnicama životinjskom svijetu, i transformacijama životinja u djetinjoj i općecivilizacijskoj imaginaciji. Bavio se lutkarstvom i crtanim filmom, a čini se da bi se bavio i koječim drugim, e da su postojali naručitelji i da je naokolo bilo mašte, volje i zdrave šašavosti. Poslovi pisca i crtača, ilustratora, lutkara, primijenjenog kipara, slikovničara, u velikoj su mjeri, priznao on to ili ne, uvjetovani raspoloženjem i ograničenjima kultura unutar kojih stvara. Svjetlan Junaković širio je i širi okvire hrvatske kulture. Zaslužan je za uspostavljanje svojevrsnog kurikuluma mašte ovdašnjeg slikovničarstva.
Bodoni: klasici i slikovnice
Bodoni je Frakturin pokušaj stvaranja specijaliziranog nakladnika, koji će imati administrativne, računovodstvene i kancelarijske, te vlasničke veze s matičnom kućom, ali će se u stilsko-estetskom, književnom pa i etičkom pogledu moći mnogo slobodnije, a istovremeno i mnogo striktnije, ponašati. Sloboda je stroga, ako je sloboda. Mnogo stroža od ropstva kapitalizma i kapitalističke logike novca i tiraže. Usto, Bodoni je pokušaj da se neki pojmovi drukčije definiraju. Što su to klasična i kanonska djela? Mora li klasik biti mrtav dosadan, mora li davno biti napisan i objavljen? I koja je sličnost, koja bliskost, između klasika i slikovnice? Na ovo vam odmah mogu odgovoriti: klasici su, kao i slikovnice, vrlo ozbiljna djeca svake kulture.
