Édouard Louis danas je, vjerojatno, najveća europska zvijezda onoga paraliterarnog žanra koji bismo mogli prozvati autoterapijskom socijalnom ispovijedi. Pišući tako, autor se oslobađa društvenih uza autsajderskog podrijetla ili autorovih fizičkih, psiholoških i emocionalnih predispozicija. U pravilu je popularnost ovakve vrste ispovijedanja pojedinca pred pukom povezana s aktualnom društveno-emancipativnom modom. Édouard Louis (1992.) je homoseksualac, odrastao u prilično siromašnoj - u nas bi se reklo i primitivnoj - seoskoj ili prigradskoj obitelji. Cjelokupno njegovo djelo, koje sačinjavaju tri-četiri tematske ispovijedi, što su za potrebe knjižarskog marketinga etiketirane kao romani, prevedeno je na hrvatski, kao i na brojne druge jezike, i doživjelo je vrlo značajan odjek.
”Borbe i metamorfoze jedne žene” je, kao i sve tri prethodne, kod istog izdavača objavljene knjige, minimalno stiliziran tekst, koji bi ponešto iskusnijeg čitatelja mogao podsjetiti na žanr tužnih ljudskih priča kakav je prije četrdesetak-pedeset godina promovirao tjednik Arena, pišući o disfunkcionalnim obiteljima, ratnoj siročadi, majkama koje bi nakon pola stoljeća traganja pronalazile svoju negdje i nekako zagubljenu djecu. Razlika između Arene i ovoga danas čuvenog pisca samo je ta što se u osnovi ista vrsta teksta tada nije nazivala književnošću, ti novinski članci nisu bivali priređivani za kazalište i film, niti je kome na um padalo da ih podvrgava ozbiljnoj analizi i da prema njima samjerava epohu. U to vrijeme podrazumijevalo se da ta vrsta pisanja i ispovijedanja pripada nekom predknjiževnom načinu i dobu, te da služi čitanjima nekoga slabije osposobljenog svijeta. Arena je bila takav tjednik da je njezine članke mogla razumjeti i publika koja miče usnama dok čita. “Borbe i metamorfoze jedne žene” doista su knjiga koja će danas lako ganuti svakoga tko miče usnama dok čita. Teže bi već moglo biti s onima koji su u životu toliko prečitali da im na želudac dosta teško padaju stereotipi i opća mjesta, a od kvrgavih rečenica dobivaju zatvor. (Prevoditeljica je Vanda Kušpilić, ali kako su prethodne knjige jednako preveli drugi prevoditelji, možemo biti prilično sigurni da nije ona Louisove rečenice učinila kvrgavim i rogobatnim, nego su one takve već bile…)
Knjiga govori o autorovoj majci i njezinu nesretnom životu. Dvaput se udavala. Prvi muž nije je tukao jer je, kako kaže pisac, bila jača od njega. Ali bio je jednako grozan kao i drugi, s kojim je rodila autora. S onim prvim već je dobila kćer i sina. Priča o majci započinje s fotografijom koju autor pokušava opisati. No: “Ne nalazim riječi kojima bih to opisao, ali sve na toj snimci, njezina poza, njezin pogled, njezina kosa, priziva slobodu, beskraj mogućnosti pred njom, a možda i sreću. (…) Pogled na tu fotografiju podsjetio me na to da dvadeset uništenih godina njezina života nisu bile nešto prirodno, već su se dogodile djelovanjem sila izvan nje - društva, muškosti, mog oca - i da su stvari mogle biti drukčije. Gledajući tu sreću osjetio sam nepravdu zbog njezina uništenja. Plakao sam nad tom slikom jer sam i sam, nehotice, ili možda bolje rečeno, zajedno s njom, a ponekad protiv nje, bio jedan od aktera tog uništenja.”
Naravno, od majke je skrivao svoju homoseksualnost. Bila je to, kaže, “borba jednog sina da ne postane sin”. I skupa s majkom on postaje žrtva muškog svijeta, kojemu on nije pripadao. Sve bi to bilo zanimljivo, kao što je više nego zanimljivo kod Didiera Eribona i njegove sjajne knjige “Povratak u Reims”, na koju se autor poziva, kao što se poziva i na Handkeovu “Nesreću bez želja”, e samo kada bi Édouard Louis bio pisac. On to, međutim, naprosto nije. I ovaj čitatelj čitajući njegovu knjigu svo vrijeme ima taj krajnje neugodni, neprilični i nepristojni dojam da Édouard Louis sve to laže. Osnovni je to problem loše književnosti, a naročito lošeg ispovjednog teksta. Kao i stereotipi te opća mjesta, stvaraju dojam o laži. A teško da ima ičega goreg nego kad je tekst toliko loš da stvarnu ljudsku patnju pretvori u laž.
Dok ovo govorim imam, međutim, svijest o tome da sam na jednak način, pritom i s mnogo cinizma, čitao članke u toj davnoj Areni. I da tako kao i Édouarda Louisa čitam - srećom to činim vrlo rijetko - ganutljive ispovijesti o smrtima i o bolestima bližnjih, što ih ispisuju novinari Glorije. Problem je, možda, doista u čitatelju, a ne u tekstu. I zato, ukoliko vas može ponijeti neki žalosni ljudski slučaj, na koji naiđete u kakvom lajfstajl magazinu, ukoliko vas ganu priče o nesretnim životima i djetinjstvima čuvenih ljudi, influensera, estradnih zvijezda i borkinja za ženska prava, koje su to postale nakon što je u hrvatskoj propao biznis sa snimanjem sapunica, Édouard Louis mogao bi vam se veoma svidjeti. Bit će mi drago ako tako bude.
Delphine de Vigan: Odanosti
U velikoj popularnosti ove spisateljice, ali još više u načinima i putovima kojima je do te popularnosti došlo, nešto je od slučaja Édouarda Louisa. Sličan je to interes publike za nečiju zbiljsku intimnu, slična je i privlačnost u javnome predočivanju nečega čega se većina još uvijek srami, ali je razlika u tome što je Delphine de Vigan mnogo ozbiljnija i darovitija od Édouarda Louisa. “Odanosti” zanimljiv je, čak i uznemirujući roman o školi kao socijalnom kontekstu, o djetetu rastavljenih roditelja, o obiteljskim paklovima i o koječemu drugom što stane u knjigu koja se može lijepo pročitati za nekog malo dužeg putovanja vlakom ili u dvije aerodromske čekaonice, za komotnijeg leta s presjedanjem.
Radnja ovog romana, u Francuskoj objavljenog 2020, odvija se, evo, sad. Temom i atmosferom ludo je aktualan. Baš kao da je pisac, inače veoma ozbiljan čovjek, povremeni novinar i stalni lingvist, pokušavao da ulovi trenutak koji će biti vremenski najbliži trenutku čitanja njegove knjige. Radnja koja stane na manje od tristo stranica djeluje kao komprimat nekoga monstruoznog romana od barem tisuću stranica više. Žanrovski je “Anomalija” sve i svašta, a Le Tellier kao da je poduzeo baš sve, kao da se poslužio svim znanim i neznanim žanrovskim trikovima, da svoga čitatelja ščepa za vrat, da mu osvoji pažnju i nagovori ga na netremično čitanje. Ali avaj, mene je ostavio savršeno ravnodušnim. No, ako smo u Louisovom slučaju sumnjali, pa se pitali je li problem u autoru ili u čitatelju, ovdje nikakve sumnje nema. To je i čitatelju jasno, pa vam upravo zato ovu knjigu svesrdno preporučuje, premda bi je sam ubuduće rado izbjegao.
