Jedinstvena hrvatska umjetnica u kulinarstvu Ana Ugarković nikad nije krila tajne svoje dobre kuhinje. Mnoge je objavila u dvije raskošne kuharice, a već tri godine na malim ekranima strpljivo uvodi domaću javnost u maštoviti svijet kulinarstva gdje joj baš nikad ne ponestane ideja. No, za razliku od otvorenosti na svom najdražem terenu – u kuhinji, tajnovita 38-godišnja Zagrepčanka i svjetska putnica uporno taji zanimljive detalje i recepte svojega privatnog života.
Unatoč velikom osmijehu koji nikad ne skida s lica, Anina intimna priča krije mnoge uspone i padove, i konačno jednu veliku pobjedu nad životnim strahovima i porazima. Svoj lijek protiv jesenskoga tmurnog raspoloženja ova senzibilna umjetnica odnedavno nalazi u plesu koji je, kaže, pravo osvježenje u njezinoj svakodnevici i spremanju nove knjige isključivo slatkih recepata koja će nositi jednostavno ime “Kolači”.
Kako ste doživjeli svoj prvi televizijski nastup bez kuhače u ruci? Je li bilo vruće na plesnom podiju?
– Pa nije bilo baš lako. Bila sam malo zbunjena i potpuno zaslužila kritike žirija. Ali važno je da smo probili led, pa se u idućoj emisiji možemo opustiti i zabaviti. Zapravo ja, jer Nicolas je tu na svom terenu. Ipak, bez obzira na rezultat zbilja sam sretna što mi se pružila prilika da budem dio showa – cijela ekipa, ispred i iza kamera zaista se jako trudi.
Ispunjavaju li vas satovi plesa pozitivnom energijom?
– Ima u tom plesu nešto, definitivno pozitivno. Kad puno radim i trčim na sve strane odlično se osjećam, imam više energije za sve. Problemi dođu kad nemam što raditi.
Najučestaliji komentari vaših gledatelja su – Ana je tako divna, draga i jednostavna. I u kontaktu s ljudima imate mnogo strpljenja, a osmijeh ne skidate s lica. Krijete li iza svoja četiri zida posve drugačiji karakter, postajete li tad primjerice veliki živac?
– Ima situacija u kojima jesam malo živčana, ali sam s vremenom naučila kontrolirati filmove takve vrste. U tome mi mnogo pomaže kuhanje, koje me smiruje. Oduvijek uživam u sjeckanju, kad kuham dobre sam volje. Život me naučio da se oko nekih stvari nema razloga nervirati. Ponekad poludim za volanom svog automobila, uhvati me nervoza kad netko na vrijeme ne krene kad je zeleno na semaforu, ali brzo shvatim da sam blesava što se ljutim zbog takvih stvari. Više si ne dozvoljavam da mi sitnice unište dan.
Jeste li u mlađim danima posezali za buntovničkim stavom?
– Nisam nikad bila buntovna, možda je razlog moj nedostatak samopouzdanja u tim danima. No s godinama sam počela ‘gristi’, odnosno boriti se za neke stvari u životu, posebno za posao u kojem sam uvijek težila savršenstvu. Perfekcionizam je bio nadomjestak za moj manjak samopouzdanja, ali danas drugačije gledam na život. Još uvijek se jednako trudim, ali kad vidim da neke stvari ne mogu promijeniti, da ne mogu baš nad svime u životu imati kontrolu, ne živciram se. Kod mene se sve događa potiho, pa je takvo bilo i moje buntovništvo. U djetinjstvu sam u rodnom Sisku po tuđim vrtovima krala karfiol i kupus, u polušupljim čamcima smo se spuštali po riječnim virovima, praktički sam cijeli dan provodila u igri na ulici, to je bio moj bunt. Ukratko, sebe nikad nisam smatrala vođom, više sam neka siva eminencija.
Koliko ste puta digli svoj glas protiv nepravde?
– Bilo je takvih slučajeva i na njih sam jako ponosna. Na neke stvari nikad ne pristajem, u životu nisam pristala na kompromise koje će mi naštetiti.
Živjeli ste po cijelom svijetu: SAD-u, Italiji, Engleskoj, Japanu, proputovali ste pola kugle zemaljske. Pamtite li neke avanture sa svojih putešestvija, kad biste ih stavili na hrpu bi li nastao jedan zanimljiv roman?
– Bilo je svega, no sad mi se čini kao da sam sve to sanjala. Ponekad se pitam odakle sam crpila hrabrost za svoje davne životne odluke. Najveća avantura bio je Japan gdje su ljudi jako pedantni i vrlo izbirljivi. Pravi genijalci. Za jednu japansku slastičarnicu morala sam osmisliti dizajn kolača. Kod njih problem nastaje ako je štapić cimeta jedan milimetar veći od onog koji je propisan na papiru. Danas se pitam kako sam uopće mogla živjeti u Milanu, koji mi danas, unatoč tome što je velegrad, nalikuje na mentalnu provinciju.
Od koga ste dobili najljepši kompliment za svoje kulinarsko umijeće?
– Taj kompliment itekako pamtim. Dao mi ga je glavni šef kuhinje poznatog londonskog restorana River Cafe gdje sam volontirala. Nakon mjesec dana volontiranja u kuhinji rekao mi je: “Odlično barataš nožem” što je meni bilo dovoljno da budem na sedmom nebu. Uskoro su mi ponudili i posao, ali ga nisam prihvatila jer sam se planirala vratiti u Hrvatsku. Osim toga, teško da bih dobila vizu zbog posla kuhara, to u Velikoj Britaniji ide malo teže.
Slušate li u životu samo sebe i svoju intuiciju ili se često oslanjate na nečije savjete?
– Uvijek poslušam savjet roditelja za koje sam sigurna da mi žele samo dobro, ali oni nisu ljudi koji bi mi nametali svoje mišljenje. Kad bolje razmislim, mnoge sam stvari u životu radila da njima udovoljim. U životu su mi mnogo pružili, pa mi je važno da budu ponosni i zadovoljni mnome.
Osoba ste koja često usrećuje ljude kulinarskim delicijama i gostoprimstvom, no postoji li netko tko vama udovoljava? U čemu uživate osim u gastronomiji?
– U mnogočemu. Vesele me tulumi s prijateljima, mada su mi danas postali malo zamorni. Vesele me i moji mali nećaci i obiteljski susreti. Posebno moji treninzi za “Ples sa zvijezdama’ na kojima istinski uživam. Drago mi je što sam pristala sudjelovati, ples je jedno veliko osvježenje u mom životu. Nicolas je veliki perfekcionist poput mene, zbog toga se tako dobro slažemo i uživamo na treningu.
Je li bilo muškaraca koji su bili nesretno zaljubljeni u vas?
– Bilo ih je, naravno.
Koje vrline otkrivate kad ste u misiji šarmiranja muškog spola?
– Dosta muškaraca mi je reklo, što u biti i nije neki poseban kompliment, nego moja mana, da sam u mnogim situacijama emocionalno nezrela i da u meni čuči veliko dijete. Oni muškarci koji vole mlađe i luđe cure, dosta padaju na mene. Nedavno sam riješila neke probleme u svom životu koji su me kočili da održim zdravu, čvrstu i zrelu ljubavnu vezu. Osim toga nisam osoba koja bi bila s nekim samo da ne bude sama. Imam određene ljude u svom životu s kojima imam poseban odnos, ali ako u međuvremenu naleti onaj pravi, slobodna sam za njega. Samo ovim putem želim reći da muškarci često misle da je žena koja dobro kuha automatski i dobra kućanica. Mislim da kod mene nije tako.
Jeste li bili zaljubljeni u kuhara?
– Kad sam živjela u Londonu, jako mi se sviđao Giorgio Locatelli. Satima bih sjedila u restoranu gdje je radio i čekala da izađe iz kuhinje. Nije nešto zgodan, ali je jako, jako šarmantan.
Kakav vam muškarac može život okrenuti naopako u pozitivnom smislu?
– Prvenstveno onaj koji je jako zadovoljan svojim životom, ali i netko tko je moja suprotnost – enfant terrible, bad guy jer sam sebe uvijek doživljavala kao mirnu i sramežljivu osobu. Inače, prijateljice mi govore da bih si morala naći nekog jednostavnog muškarca, bez velikih prohtjeva i umjetničkih filozofija, primjerice nekog ekonomista u odijelu. Imala sam mnogo relativno kratkih veza, najdulja je trajala dvije godine, ali na sve sam jako ponosna. Mislim da je bolje tako nego da sam 20 godina bila u braku s nekim koji me prestao intrigirati. Važno mi je partnerstvo muškarca i žene na svim razinama.
Jeste li se ikad našli u ljubavnom kaosu ili bolje rečeno trokutu?
– Uvijek sam u ljubavnom kaosu i raznim geometrijskim tijelima, ali to nije do mene, ja sam dosta monogamna. Drugi su krivi zbog toga.
Izjavili ste da ste u HTV-ovom showu “Ples sa zvijezdama” pristali sudjelovati isključivo zbog zabave. Znači li to da vam je u posljednje vrijeme u životu toga nedostajalo?
– Zadnja godina dana u mom životu bila je jako teška, najteža dosad. Svašta se dogodilo, nisam se psihički dobro osjećala, ali uz pomoć obitelji i prijatelja to sam mračno razdoblje uspješno prebrodila. Svi mi imamo u životu svoje uspone i padove, a kod mene nakon pada uvijek dolazi dobar period jer na pogreškama učim. Danas se osjećam kao da mi je netko presadio mozak. Posvetila sam se sebi, počela se baviti sportom, sad sam pametnija i osjećam se mnogo bolje.
S kakvim ste se problemima suočili?
– To smatram preintimnim i preprivatnim stvarima koje ne bih iznosila u javnost.
Što vas je dovelo do te mračne faze?
– Mnoge moje depresije skupile su se na hrpu i dovele do toga. No, svako zlo za neko dobro. Nije mi žao što sam prošla to teško razdoblje. Dovoljno sam pametna da iz svojih pogrešaka nešto naučim. Inače sam jako osjetljiva, senzibilna i melankolična osoba. S druge strane moja sestra je čista suprotnost – jako realna u svemu. Nerijetko bi se naš razgovor sveo na to da bi mi govorila: “Daj se saberi”, a ja bih se u čudu pitala kako me ne razumije. Danas se super osjećam, došlo mi je do glave da se više ne trebam nikom dokazivati. Kad me uhvati loše raspoloženje, imam svoje mehanizme da mu se oduprem.
Jeste li ikad bili na rubu života?
– Da, mislim da jesam, ali ne bih to precizirala.
Krije li se u vama vuk samotnjak?
– Samotnjak sam oduvijek. Uživam u društvu svojih prijatelja, ali ne volim društvo radi društva, da je svaki dan puno ljudi oko mene. Volim svoje samotno vrijeme.
Često preispitujete svoje odluke?
– Da, godinama se borim vjeru u sebe održati na jednoj zlatnoj sredini. Nekoliko sam puta samu sebe iznevjerila, ali sad je to iza mene.
Ples vam danas nakon tih teških dana dođe kao lijek i relaksacija. Kako se slažete sa svojim plesnim partnerom Nicolasom Quesnoitom?
– Oduševio me kad mi je rekao da je mene dobio za partnericu, jako je pažljiv, pristojan i pun strpljenja. Upozorio me da sam u plesu malo previše flegma, ali svakodnevno radimo na mojoj eksplozivnosti. Sretna sam jer trenutačno imam jako puno posla i nemam previše slobodnog vremena za razmišljanje.
Jeste li rastrošni?
– Novac mi nije previše važan. Nikad nisam bila gladna, uvijek bih se nekako snašla. Trenutačno sam na labavim nogama, ali znam da neće biti problema jer sa svojim znanjem mogu svašta. Imam svoja razdoblja kad trošim puno na odjeću, knjige i kućne potrepštine.
Maštate li o majčinstvu ili vas ono pomalo plaši?
– Ne maštam o majčinstvu, mislim da se različiti ljudi realiziraju na različite načine. Nije svakom suđeno da bude roditelj. Sretna sam što sam još uvijek nečije dijete.
Što sebi priželjkujete u budućnosti?
– Mir.
izvrsne fotografije!