Antonia Ćosić (30), HRT-ova novinarka čiji je glas dosad bio poznat slušateljima Radio Sljemena, lani je postala voditeljica emisije “Vijesti iz kulture”, a o kulturi je izvještavala i u informativnim emisijama te tako postala prepoznatljiva širem gledateljstvu. Dobre kritike njezinih emisija donijele su joj nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji novo lice godine.
Nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji novo lice godine, je li vas nominacija iznenadila, kako ste reagirali kada ste čuli za nju?
Prva faza bio je šok, onda druga faza opet šok kad sam vidjela divne ljude koji su sa mnom u kategoriji, a treća faza organizacija. U ovim pandemijskim godinama ta nominacija je kao melem i priznanje da ima gledatelja i kolega koji misle da dobro radim svoj posao. A to zaslužuje proslavu, tako da ću ja 18. ožujka poslije dodjele slaviti bez obzira na ishod.
Što mislite o ostalim nominiranima u vašoj kategoriji i tko vam je najveća konkurencija?
Divni, megauspješni ljudi. Za HRT sam u Berlinu pratila Berlinale i radila intervju s Gracijom koja je bila tamo, tu je i Albina o kojoj sam prošle godine radila priloge, kolege s konkurentske televizije znam s TV Studenta i terena, a o Gentlemanu sam čula sve najbolje, moram još čuti pjesme! Sve u svemu, ljudi koji su puno radili i rad im se isplatio, veliko je priznanje biti uvršten među takve. Moram dodati kako u vremenu kad smo svi, pogotovo mlađe generacije, navikli na instant-stvari i takve susrete ili takav uspjeh, ovo priznanje dolazi nakon godina rada - na TV Studentu vodila sam emisije od početka 2014., na HRT-u počela sam raditi 2016., a nominaciju dobila 2022.
Sad već više od godinu dana vodite “Vijesti iz kulture”, jeste li zadovoljni voditeljskim angažmanom?
Zadovoljna sam i sretna kad me pohvale kolege i gledatelji, ali kad sam sama sa sobom – mislim da uvijek može bolje. Treba se uvijek usavršavati, što je uopće alternativa tome? Stajati u mjestu? Na svu sreću, u IMS-u HRT-a imam puno kolega koji me savjetuju kako dostaviti informaciju gledateljima i uvijek radimo s fonetičarima, ja najčešće sa Ksenijom Krajačić, koji nam dodatno bruse govor. Sve to vodi glavna urednica Periša Čakarun koja valjda ima 48 sati u danu, ne znam kako sve stigne, ali sjećam se - kad je došao dan da imam svoj prvi “live” u Dnevniku, ona je presudila da sam spremna. Poslije su mi neki kolege priznali da su bili skeptični i da im je moj “live” zato bio ugodno iznenađenje te dokaz dobre odluke. Ukazano povjerenje je velika odgovornost, ali mislim da svakom radniku dođe kao vjetar u leđa kad osjeti podršku kolega i nadređenih.
Kako izgleda vaš radni dan? Često se “Vijesti iz kulture” emitiraju u ponoćnom terminu, kako ostanete odmorni do tada?
U posljednje vrijeme najčešće me pitaju imam li tzv. blesimetar kad se javljam uživo. Nemam, sve ide iz glave. I drugo, kažu mi da je to sigurno snimka, ne vjeruju da to ide uživo u 23.15! Da, ide uživo. To je IMS, sve informacije moraju biti provjerene, ali aktualne i svježe, nekad i trčimo po hodnicima u želji da sve stignemo, u posljednjim minutama. Minikardio (smijeh).
Koji su vam dosad najdraži sugovornici ili emisije koje ste odradili u karijeri?
Uf, teško pitanje jer svatko, ali baš svatko ima neku svoju priču za ispričati. Ima posebne ljepote u tome što svatko na ovom trećem kamenčiću od Sunca zna bar jednu stvar koju vi ne znate, i što ima svoju životnu priču. Umjetnici i kulturni djelatnici kojima se najčešće bavimo imaju talent ili mogućnost emocije koje svi osjećamo prenijeti ljudima svojim djelima koja plijene pozornost. Od kad sam radila emisiju „Etno, fletno” surađujem s ansamblom LADO i oni imaju posebno mjesto u mom srcu jer su megatalentirani te su uspjeli postići da publika diljem svijeta misli da oni predstavljaju 10-ak zemalja jer ne mogu vjerovati da je to sve iz jedne zemlje. Slikar Dimitrije Popović je bio iznimno zanimljiv sugovornik zbog načina na koji radi sintezu različitih grana umjetnosti, Dubrovačke ljetne igre mi uvijek bude uspomene jer sam i sama sudjelovala na njima s prof. Mirom Muhoberac. Iz radijskih dana pamtim divu Lelu Margitić, specijalku o 10 godina Bitangi i princeza kad smo napravili „reunion” glavnih likova, kolega mi je neki dan rekao da još uvijek čuva CD te emisije! Također, imala sam intervju s autorom bestselera „Razgovori s Bogom” i tada je Neale Donald Walsch otkrio zanimljivosti iz obiteljskog života.
S obzirom da ste prvo radili na radiju, možete li usporediti rad na Tv-u i na radiju? Koji vam je medij draži?
Moram priznati da me iznenađuje koliko puno ljudi koje upoznajem zbog televizijskog posla mi kaže da me pamti s Radio Sljemena, a nekad mi priđu samo zbog toga. Mislim da je to zbog topline koju radio ima, radijski voditelji i novinari su kao prijatelji koji sjede s tobom u dnevnom boravku ili kafiću, a probrali su zanimljivosti za tebe. Ima taj neposredni kontakt... Nekad izađem iz studija i pitam se Što sad gledatelji misle? Je li im ovo bilo zanimljivo...? Na radiju smo to odmah znali jer bi nas zvali, uključivali se u eter.
Po struci ste magistra psihologije, koliko vam vaša struka pomaže u novinarskom poslu?
Stalno i uvijek. Prednost je psihologije to što je primjenjiva u brojnim situacijama. Nekad me fascinira prijenos informacija do gledatelja te kako najefikasnije zadržati pažnju. Na kraju krajeva, bez gledatelja ne bi bilo ni nas, gledatelj uvijek mora biti u fokusu. A nekad me opčini neko umjetničko djelo i kako kroz neku predstavu svi doživimo katarzu ili pred nekom slikom svi stanemo. Što je to što nas sve vuče, zašto se u nečemu većina nas prepozna, a u nečemu ne?
Hoćete li doći na dodjelu Večernjakove ruže i tko će vam biti pratnja?
Ajme, da! Ovisi o mjerama, nadam se da ću moći imati više ljudi u pratnji, mojih bližnjih. Obitelj i prijatelji bit će sa mnom. Bude li nas manje, ja ionako pripremam proslavu nakon dodjele pa ćemo se svi okupiti!
Slatka je.