Smatraju ga najboljim hrvatskim filmskim redateljem srednje generacije, a njegovo je ime sinonim za filmove i serije koji otvaraju neka važna društvena pitanja, raskrinkavaju nepravdu i ruše tabue. I dok Dalibora Matanića većina zna po "Finim mrtvim djevojkama" ili recentnijim serijama poput "Novina" ili "Šutnje", ljubitelji kazališta prepoznaju ga i kao redatelja koji se vješto snalazi i na pozornicama. A u to će se uskoro uvjeriti i varaždinska publika. U HNK Varaždin Matanić, naime, postavlja predstavu "Bogovi", inspiriranu kultnim filmom "Smiješne igre" austrijsko-njemačkog redatelja Michaela Hanekea.
Premijera je u srijedu, a prve izvedbe su na programu u četvrtak, petak, subotu i nedjelju, od 26. do 29. svibnja. U predstavi igraju članovi HNK-ova ansambla Marko Cindrić, Karlo Mrkša, Elizabeta Brodić, Hana Hegedušić, Beti Lučić, Robert Plemić i Stojan Matavulj. Uz njih igra i redateljeva supruga Helena Minić Matanić, koja je nedavno postala i novom stalnom članicom ansambla. Došla je na poziv Senke Bulić, novoizabrane intendantice varaždinskog kazališta. "Bogovi" su ujedno i prva premijera kojom će se predstaviti varaždinskoj publici.
- "Funny Games" jedan je od najbitnijih filmova koji su se pojavili u posljednjih 30 godina. Te 1997., kada je izašao, napravio je pravu malu filmsku revoluciju. Specifičan je i po tome što je deset godina kasnije u Hollywoodu snimljen potpuno identičan remake s Timom Rothom i Naomi Watts - govori Matanić. "Smiješne igre" su krimi triler u čijem je fokusu tročlana obitelj koju na godišnjem odmoru zarobe i počnu mučiti dvojica serijskih ubojica.
- Glavna je tema zapravo konzumacija očekivanog zla kroz medijske sadržaje. Kao što kaže sam redatelj, mi svi pod najnormalnije gledamo, primjerice, krimiće, trilere, iščekujemo ubojice i njihova djela, a zapravo zaboravljamo da smo time u svoje kuće, obitelji i domove pustili zlo. Hanekeov me film motivirao za predstavu "Bogovi", no naša priča ide i dalje u analizu obiteljskih odnosa u hrvatskom društvu - otkriva.
U fokus je tako stavio sukob dvije generacije unutar jedne hrvatske obitelji. - Analiziram današnje društvo, ljude koji žive obavijeni nekom vrstom paučine, koji se kljukaju lijekovima, drogama, kako bi zamaskirali činjenicu da nemaju hrabrosti ostvariti komunikaciju s obitelji, prijateljima. Raskrinkavam i gramzivost za novcem i sve poremećene vrijednosti u modernim obiteljima. Spojio sam Hanekeov motiv ubojica koji čiste društvo s motivom odnosa između generacija i odnosa prema drugom i drugačijem, odnosno prema izbjeglicama, manjinama, siromašnima, a skrećem i pažnju na to da smo kao društvo sasvim skrenuli s humanog puta - priča Matanić.
Hanekeov film, dodaje, snažno ga se dojmio pa je u vrijeme kada je studirao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, o njemu napisao opsežnu disertaciju.
Na probama je, kaže, živahno, s vremena na vrijeme čak i malo preživahno pa je tako njegova supruga Helena Minić Matanić na jednoj od njih uganula gležanj. - Srećom, ozljeda je lakša i oporavit će se do premijere - kaže redatelj. Prije "Bogova" u kazalištu nije radio četiri godine. Toliko je, naime, prošlo otkako je u SNG Maribor postavio Viscontijev "Sumrak bogova". Da radi u kazalištu onoliko koliko je htio, spriječio ga je lockdown i pandemija.
- Kroz to vrijeme sam i snimao serije i jednostavno nisam stigao, iako je postojao neki inicijalni dogovor da napravim predstavu u HNK Zagreb, no pandemija je sve to restartala i poremetila planove. Zbog toga mi je drago da je Senka, s kojom obožavam raditi, u Varaždinu - priča Matanić.
Rad u kazalištu, dodaje, preporučio bi svim svojim filmskim kolegama. - Svakoga tko se uljuljka u filmski proces, rad u kazalištu isprva šokira. Način rada je drugačiji, u kazalištu kao redatelj ovisiš o drugima, no meni je takav, timski proces rada zapravo osvježavajući. Rad u kazalištu test je za sva osjetila, no kada stvari krenu funkcionirati, kada se predstava počne događati, onda je i nagrada veća. Pravi život filmova i serija počinje nakon snimanja, u montaži, a taj se proces događa u puno kontroliranijim uvjetima nego u teatru - pojašnjava.
"Bogovi" su mu peti naslov koji režira u domaćem kazalištu. Sve je krenulo 2011. kada je u Rijeci radio "Sjajno mjesto za nesreću"; predstavu prema romanu književnika Damira Karakaša. Dvije godine kasnije, u Gavelli je postavio "Fine mrtve djevojke", 2014. za kazalište je prilagodio klasik Ridleyja Scotta "Thelma i Louise", potom 2016. u pulskom INK režirao je predstavu "Egzorcizam" po još jednom svojem filmu.
A rad u kazalištu spojio ga je i s današnjom suprugom Helenom. Njihova je ljubav, naime, započela na probama predstave "Thelma i Louise". - Da, bio je to super proces i odličan rad na predstavi koja je ispala odlično. Na kraju je Helena za tu ulogu dobila i Nagradu hrvatskog glumišta. Ma energija cijele ekipe je bila sjajna. U njoj glumi i Senka Bulić pa se dio nas ponovno sreće u Varaždinu, što nas sve jako veseli - prisjeća se.
S glumicom Helenom Minić danas ima troje djece Lolu (6), Maxa (4) i Nea (2). Iako su još mali, već pokazuju umjetničke crte, hvali se ponosni tata. - Bit će tu svašta. Lola stalno nešto crta, a Max je nevjerojatno duhovit - kaže.
U slobodno vrijeme, Matanić je posvećen obitelji, obožava kuhati pa ga se nerijetko može vidjeti kako kupuje namirnice kod kumica na Trešnjevačkom placu. - O kuhanju se brinemo pola-pola, no plac i kuhanje su mi gušt kad god imam vremena - priča Matanić. Rođeni je Zagrepčanin i u Zagrebu, kaže, nema gdje nije živio, no sada se s familijom skrasio na Trešnjevci.
- Živio sam na Bukovcu, Kustošiji, pa na Žitnjaku s Romima, onda u Velikoj Gorici, pa još posvuda po gradu, no uvijek sam se nekako vraćao Trešnjevci. Obožavam Trešnjevku jer je radnički kvart, neka vrsta mahale, multikulti zajednica koja će u jednom trenutku postati nešto kao Kreuzberg u Berlinu. Na Trešnjevci se spaja nespojivo, nepredvidiva je pa u nekim ulicama imate šik kafić, hipsterski kafić i kornerski jedan od drugoga, nema pravila. Kod Trešnjevke mi se sviđa baš to što nije ulickana, a i ljudi su super. Ulovio sam sam sebe neki dan kako trčim iz stana pomoći susjedi koja se krivo parkirala. U centru nema takvih dobrosusjedskih odnosa - smatra.
Matanić je maturirao u VII. gimnaziji u Križanićevoj, tadašnjoj Kulturi. - Kulturu sam upisao jer je imala filmski odjel, no na kraju sam bio prva generacija u kojoj je ukinut. Bili smo buntovan razred, pa su nam zabranili maturalac, ali smo se sami organizirali i otišli u Opatiju, iz dišpeta - smije se Matanić. Svoj prvi zapaženi film, "Blagajnica hoće ići na more", snimio je kada mu je bilo 25 godina. Dvije godine kasnije, bila je premijera danas kultnih "Finih mrtvih djevojaka". Jesu li teme tih filmova, odnosno loši uvjeti na tržištu rada i nasilje prema seksualnim manjinama, promijenile društvo na bolje, pitam ga.
- Optimist sam, no film "Fine mrtve djevojke" snimljen je 2002., a jedanaest godina kasnije režirao sam predstavu u Gavelli. Tada je izbio onaj skandal s plakatom, dobivali smo prijetnje bombama. Nadao sam se da se društvo promijenilo, no nisam siguran. Ali baš zato se i dalje treba boriti za toleranciju i ja se nadam da će biti bolje. Od premijere filma do danas, LGBT zajednica ima svoje mjesto u društvu, Zagreb Pride je postala jedna sigurna manifestacija, no nisam siguran je li nestala mržnja i prezir prema različitostima jer je dio ljudi i dalje osjeća. Nadam se da će toga biti sve manje. A i to nije samo problem Hrvatske, ima toga svuda - smatra Matanić.
Tumore hrvatskog društva dijagnosticirale su dobro i tri sezone "Novina", serije koja mu je, kaže, otvorila vrata u inozemstvu.
- Iznenadilo me kada je Alejandro G. Iñárritu (meksički redatelj i četverostruki oskarovac op.a) u Sarajevu rekao da cijela njegova obitelj gleda "Novine", ali da ih on nije stigao još pogledati. Gušt mi je bilo raditi na "Novinama" jer sam i sam kao klinac htio biti novinar tako da ću uvijek držati stranu novinarstva i borbe za istinu koja je danas bitnija no ikad, a mislim da se to u seriji i vidi - kaže. Teškim temama, trgovinom ljudi i maloljetničkom prostitucijom, bavi se i Matanićeva nova serija "Šutnja" nastala prema istinitim događajima. Prije otprilike godinu dana, dio serije sniman je u Kijevu.
- Kada smo snimali u Ukrajini, nismo ni slutili da će za godinu dana početi rat. Napetosti je bilo na istoku, ali nikome u Kijevu to nije bilo ni na kraj pameti. To da se u 2022. u Europi civilima puca u potiljak, meni je i dalje nepojmljivo - komentira situaciju Matanić. S ukrajinskim glumcima koji igraju u seriji stalno je u kontaktu, a na jesen bi trebalo startati snimanje druge sezone.
- Držat ćemo se i ukrajinskog djela. Dio glumaca je bilo u Zagrebu, no svi su još uvijek u šoku. Nekima su potpuno uništene kuće u Kijevu, bez razloga - priča.
Prije "Šutnje", na HRT-u smo gledali i Matanićevo "Područje bez signala", a na obje serije reakcije su i više nego sjajne.
- "Područje bez signala" je hit u Srbiji, a o "Šutnji" mi pričaju dostavljači, kumice na placu je isto jako vole, svi su je gledali. Ljudi vole krimi žanr, a i tema je zanimljiva. A rat nam je dao ideje i za drugu sezonu - otkriva. Serija je nastala prema istraživačkoj priči novinara Drage Hedla te potom i njegovim romanima na tu temu, a Matanić se nada da je nakon svega onima koji su sudjelovali u seksualnom iskorištavanju maloljetnica u Osijeku danas nakon svega barem malo neugodno.
- I dalje me iznenađuje kako je čitavo društvo sudjelovalo u zataškavanju slučaja. Kad je to pisao, Hedlu nije bilo nimalo lako, dobivao je prijetnje. U društvu nasilja svi štite jedni druge, a u tome ne sudjeluju samo muškarci, već i njihove supruge, što dodatno šokira - navodi.
Čeka se i početak snimanja "Sutona", posljednjeg filma iz Matanićeve trilogije "Sunce", koju čine još i u Cannesu nagrađeni "Zvizdan" te "Zora" koja je premijeru imala prije dvije godine. Prva su dva filma posvećena njegovoj baki i ocu.
- Njima sam posvetio jer potječu iz Like, kraja gdje se otvoreno koketira s fašizmom pa sam promatrao kako se oni odnose prema tome. Ondje su u ratovima ljudi oblačili uniforme samo da bi mogli preživjeti, a ne iz uvjerenja, pa me zanimao njihov odnos prema tome. Zanimalo me zašto mi je moja baka, koja je inače divna osoba, govorila da ne budem u vezi sa Srpkinjom, kako ljudi koji su plemeniti postanu tako inficirani politikom. Moj otac je također bio razbijač, tukao se s ljudima drugih nacionalnosti, da bi na kraju shvatio da je u krivu i postao mirotvorac. Trilogijom čistim familiju od inficiranosti politikom - priča.
Scenarij za "Suton" je pri kraju, a i njegova poruka, baš kao i poruka prva dva filma, bit će pobjeda ljubavi nad mržnjom i zlom.
- Intencija je da se ljubav barem malo uzdigne nad mržnjom. Mrziti je lako, no mali uteg, jezičak na vagi, ipak treba ići u korist ljubavi. Nije nemoguće da priču stavim u povijesni kontekst, ali tko zna, možda bude i u budućnosti, nisam još odlučio - tajnovito na kraju razgovora kaže Matanić.
VIDEO Jakov Sedlar napao ministricu kulture
Baku život svemu i svačemu naučio.