U moru novih i lijepih lica u voditeljskom svijetu nije lako postati “kult”. No, 41-godišnjoj Barbari Kolar to je pošlo za rukom. Inteligentnim humorom i elokvencijom izgradila je sjajnu karijeru, a iako kroz smijeh o sebi kaže da je dosadna i da joj se u životu ne zbiva ništa, i u ovom intervjuu, uoči skorog početka HTV-ova projekta, uspjela je ostati nepopravljivo zabavna.
Tek je završila emisija “Zvijezde pjevaju”, a vi ulijećete u vođenje pjevačkog showa “Do posljednjeg zbora”. Kakav je koncept i kakvi su vaši dojmovi?
– Jako se veselim! Ne postoji backstage kao u showu “Zvijezde pjevaju”, a s obzirom na to da je licenca BBC-jeva, sigurno postoji “Biblija” na 895 stranica skupa s pravilima i frazama koje se moraju poštovati. Inače, “Zborovi” donose neku potpuno drukčiju energiju. Nakon etabliranih ljudi i profesionalaca koje smo gledali u “Zvijezde pjevaju” i “Ples sa zvijezdama”, odjednom se pred kamerama pojavljuju amateri kojima je neopisivo stalo da prezentiraju to čime se bave. Taj koncentrat pozitivne energije koji donose u sebi jednostavno je genijalan! Za audicija na televiziji smo boravili od devet ujutro do sedam navečer, ali nitko nije bio umoran. Čuli smo sve i svašta, od vrhunskih izvedbi do onih zbog kojih smo se držali za trbuhe i bacali se po podu od smijeha.
I u ovom vam je projektu partner Duško Ćurlić. Jeste li kroz godine suradnje postali i kućni prijatelji?
– Izvan posla uglavnom se dopisujemo preko SMS-a jer se od prezauzetosti ne stignemo vidjeti. Obećavamo si ručak već tri ili četiri godine. Bili smo dobri i prije nego što smo počeli raditi skupa, a otkad surađujemo, druženje je krenulo kao bujica. Vežu nas jedno uz drugo do te mjere da kada se negdje jedan pojavi sam, pita se za ono drugo.
U showu “Zvijezde pjevaju” čuli smo vas kako pjevate s njim u duetu. Imate li još pjevačkih ambicija?
– Završila sam srednju glazbenu školu i imala ambicija baviti se mjuziklima. Naime, kada sam diplomirala veterinu, prijavila sam se u Beču na prijamni za visoku školu za mjuzikle, no na njega nisam nikada otišla zbog straha i promišljanja da ću poslije tri godine, koliko studij traje, biti prestara za ikakvu ulogu. Napomenimo da bih tada imala 27 godina. Drugim riječima, bila sam bedasta, jer da mi sada u ovim godinama netko ponudi ulogu u mjuziklu, odmah bih je prihvatila. Leglo bi mi nešto tipa “Cabaret” ili “Chicago”. A mogla bih pjevati i u “Jadnicima” ako bih se uspjela suzdržati od plakanja. Naime, gledajući ga u New Yorku, ridala sam.
Umalo ste postali pijanistica. Zašto ste odustali od toga?
– Da su moj otac i moja divna profesorica klavira u naumu da upišem Glazbenu akademiju bili još uporniji, u tome ne bi uspjeli. Naime, tada sam živjela u uvjerenju da je prestrašno svaki dan svojeg života sjediti satima za klavirom i svirati. A osjećala sam i da nisam toliko talentirana da bih postala drugi Maksim Mrvica ili Ivo Pogorelić. Išla sam na natjecanja i bila dobra, ali ne vrhunska. Da sam krenula tim putem, završila bih, ali bila bih nesretna kao osrednja, a kako nemam pedagoškog dara, ne bih mogla biti dobra ni kao profesorica koja bi bacala note kroz prozor i učenicima prste zatvarala poklopcem za tipke na klaviru.
Zasvirate li ponekad za društvo?
– Ne, jer pijano imam samo kod roditelja. Uskoro se selim u novi stan i silno želim prenijeti i njega. Ali zato “bolujem” od toga da gdje god dođem i vidim klavir, sjedam za njega i sviram ono čega se sjećam otprije 25 godina. A moram priznati i da sam uvijek sanjala da ću u nekom zadimljenom baru u polumraku poput Billie Holiday pjevati uz klavirsku pratnju. Mislim da će to ostati samo na viziji.
Umjetnički ste tip, povremeno i slikate. Jeste li pomalo i boemska duša pa poželite odbaciti sve konvencije i živjeti slobodno, od strasti i ljubavi?
– Obožavam crtati, ali i sve što se radi rukama. Jedno vrijeme opsesija mi je bila izrada mozaika na teglama. Puna sam kreativnih ideja koje ću realizirati vjerojatno tek u mirovini. I kada se sagledam, mislim da bih mogla sve odbaciti i biti boem. Ali, dok god živim sama od sebe i dok drugi meni dragi ljudi ovise o meni, moram biti praktična i pragmatična. Ovan sam po horoskopu pa mogu stajati sa sve četiri na zemlji. A i odgovorna sam u poslu. No, u emocionalnom smislu totalno sam iracionalna i tu je sve moguće.
Djelujete samouvjereno, uvijek dobro raspoloženo i kao osoba koja melje sve što joj se nađe na putu. Je li to maska ili je doista tako?
– U devedeset posto slučajeva dobro sam raspoložena. Imala sam i ja srednjoškolske, a i kasnije, faze “Weltschmerza” i intelektualne nadmoći koja se iskazuje kroz ono “svatko tko je iole pametan ne može se smijati kada je život dolina suza”. Ali prošlo me. Štoviše, izbjegavam i druženje s ljudima koji su depresivni jer me bacaju u sevdah. I koliko god paradoksalno zvučalo, posao na radiju Anteni Zagreb, zbog kojeg se budim u pola pet ujutro, pomaže mi u održavanju dobre volje jer tamo me čeka fenomenalna ekipa. A i prije njih jutrom me veseli kujica Lola. Ona je moja “emotivna štaka” koja me diže iz eventualnih padanja. Ipak, samouvjerena nisam. I nisam probitačna, niti nametljiva i spadam u kategoriju ljudi koji će iskoristiti priliku, ali vrlo malo prilika stvaram sama.
Voditeljski posao vam je pod nogama. Je li vam to dovoljno ili poslovno težite za nečim novim i većim?
– Imala sam poslovne sreće i obožavam ovo što radim. Naravno, u nekom trenutku čovjek se pita kamo sada jer iznad nekih projekta koje sam odradila nema dalje ili više. Uredničkih ambicija nemam, iako mi kažu da sam dobar motivator i organizator pa bih se trebala vratiti osmišljavanju svojih projekata. Naime, prije nekoliko godina Alen Đurica i ja nudili smo televiziji naš prijedlog kasnovečernjeg talk showa koji tada nije prošao, ali ne treba odustati. Dugoročno nemam opsesivnu želju ostarjeti na ekranu i naciju siliti da svjedoči propadanju mojeg lika i djela, još ću potegnuti nekoliko godina, a onda ćemo vidjeti.
Svi znaju da ste diplomirana veterinarka, ali ne znaju zašto se ni dana poslije stečene diplome niste bavili tim poslom i što ste sve na fakultetu probali raditi na terenu?
– Paradoksalno je da se u moje vrijeme taj fakultet mogao završiti a da nikad nisi kravi gurnuo ruku v rit, što je strašno jer to je temeljna klinička pretraga za velike životinje. Ja sam to napravila, ali samo zato što sam to i tražila i osjećaj je svemirski, totalni ZF. Ipak, kako nisam iz imućne obitelji koja bi mi mogla otvoriti malu praksu, poslije diplome najvjerojatnije bih završila u mesnoj industriji. Farma pilića strahovito smrdi, to sam probala i divim se svakome tko taj smrad izdrži, a poznajem ženu koja ima samo dva prsta na nogama jer je radila u mesnoj industriji u hladnjači. Sve to bilo mi je neprihvatljivo i već na četvrtoj godini shvatila sam da neću vidjeti ni safari parka u Keniji ni delfinarija u Floridi.
Nikada niste bili euroskeptik, no prije ulaska u Uniju kupili ste stan. Je li to predostrožnost prije mogućih poskupljenja nekretnina ili je jednostavno bilo vrijeme i prilika?
– Recimo da imam tvrtku koja se zove Intuicija d.o.o. i sve što sam u životu napravila instinktivno napravila sam dobro. Sve sam zeznula kada bih svoj osjećaj išla korigirati. Tako je i sa stanom. Bila sam uvjerena da ću otići u svijet i mislila si što će mi onda stan u Hrvatskoj, i svjesno odugovlačila s tom odlukom. I onda, gostujući u radijskoj emisiji Sonje Šarunić iznijela sam frustracije glede stambenog pitanja. Poslije emisije javilo mi se sedmero ljudi sa stambenim ponudama i jedna od njih bio je i ovaj stan koji sam kupila. Sada je to moj životni projekt. Useljenje sam planirala za rođendan, u travnju, ali ne znam hoće li se to ostvariti. Naime, želimo u EU, ali Italija i Njemačka “jako su daleko” i da bi moje sanitarije i pločice stigle iz tih zemalja, potrebno je čak dva mjeseca. A i kada se uselim, oko dvije godine živjet ću u oskudno namještenom stanu.
Nedavno ste rekli: “Ako ne prođemo referendum, tražit ću si muža u EU”. Znači li to da između ostalog polagano tražite i muža?
– Ma ja obožavam narudžbe preko interneta, a grozi me plaćanje carina pa sam se našalila da ću u slučaju neprolaska referenduma naći muža u EU i više neću morati plaćati carine. No, ne tražim muža. Ali kada bih potencijalnog gospodina mogla birati po tipu, vjerojatno bi bio iz mediteranske zemlje Unije. Uglavnom, volim tamnije muškarce, ali garant ću završiti s nekim Šveđaninom ili Dancem. To je tako. Moja mama uvijek se palila na plavokose pa nije mogla dobiti crnjeg muškarca od mojeg tate. Tako i mene čeka jedan plavi!
Kad ste zadnji put bili zaljubljeni?
– Davno. Lijep je to osjećaj. Zaljubljena sam nerazumna i neracionalna. Kada si nađem objekt žudnje, u stanju sam mu se potpuno posvetiti. Ne znam se pametno zaljubljivati i postaviti si kriterije koje bi muškarac morao ispunjavati. Bojim se da bih zbog ljubavi bila u stanju sve ostaviti. Ali nekad prije puno lakše nego sada jer s godinama postajemo racionalniji i komotniji.
Jeste li ikada osjetili strah od pomisli da se zbog otkucavanja biološkog sata nećete stići ostvariti kao majka?
– Ne. Nikad nisam imala opsesiju da će oko mene trčati čopor “brangelinaca”. Možda svim ljudima nije sve u životu suđeno. Ne mogu se zamisliti kako iniciram polufamiliju, tako da ako ne sredimo ovaj prvi dio s muškarcem, o djeci i ne razmišljam. Tu sam prava konzerva. Divim se svojim frendicama koje su samohrane majke, ali ja se ne bih odlučila na taj korak.
Kada ste u životu bili najhrabriji?
– Prilično hrabro je u ovo doba kupiti stan. Ali životnih hrabrosti, tipa dramatičnih odluka, nisam imala jer ih, na sreću, nisam morala donositi. Ali, skočila sam s padobranom iz aviona! Bilo je fantastično i ponovila bih. Voljela bih voziti i reli na ledu, no nikada ne bih skočila bungee i nema teorije da me netko nagovori na speleološko ronjenje. Obožavam roniti s bocama, ali klaustrofobična sam. I užasno se bojim šišmiša i nikada ne bih smogla hrabrosti ući u spilju.
Česta ste gošća Amerike. Večerate u restoranu Roberta de Nira, jeste li sreli koju zvijezdu njegova kalibra?
– Bila sam česta gošća prije kredita za stan! I da, znala sam viđati zvijezde. Jednom sam se u New Yorku na ulici sudarila s Candice Bergen poznatom kao Murphy Brown. Pošteno sam je zveknula i ispričala joj se jer ipak je ona starija gospođa. Katie Holmes sam gledala na pozornici. Poslije predstave čekali smo je iza kazališta na minus sedamnaest. Izašla je sa svojim sirotim djetetom zamotanim u dekicu i fotografirali smo se.
Čula sam da u Americi volite otići u sex shop. Je li to istina?
– Ma, u sex shopu bila sam 1998. godine kad sam prvi put posjetila New York i nisam ništa kupila. No, volim donje rublje, posebno Victoria’s Secret. U jednom šopingu kod njih dobila sam vikend vreću punu rublja tako da ga imam užasno puno, to mi je fetiš. Nosim tange, iako su mi trenutačni hit cheeky gaćice koje imaju malo više materijala pa izgledaju pristojnije i mojim godinama primjerenije. No, na reviji Victoria’s Secreta nisam bila kao ni na crvenom tepihu Oscara. To su mi želje. Moja najbolja prijateljica koja živi u Americi svake godine redovito nas prijavljuje za lutriju na kojoj se mogu osvojiti mjesta za Oscara, ali još nismo izvučene.
Ljute li vas napisi o vašem vječnom balansiranju s kilažom?
– To shvaćam kao “nemamo što pa ćemo pogledati je li se Kolarici smanjila stražnjica”. Moja stražnjica doista je respektabilan objekt i može se ogledati sa svih strana i ne uzrujava me i ne smeta pisanje o njoj. Osobno, volim imati manje kilograma samo zato što tada mogu odjenuti više stvari koje mi se sviđaju, ali nikada nisam bila ogromna, kao što se pisalo, ni neuhranjena. Mogu pisati što žele. Ne dajem dovoljno materijala u drugim segmentima života pa je ovo očito najzanimljivije.
Pristaša ste “flaster na usta” dijete. Koliko dana najduže niste jeli?
– Da, to jedino funkcionira. Ipak, što sam starija, teže podnosim glad, počne mi se vrtjeti i crni mi se pred očima. Ali u srednjoj školi pa nadalje, s obzirom na to da oduvijek kuburim s kilogramima, imala sam “divnu” dijetu: tjedan dana voda, pa tjedan dana voćni sok bez šećera, pa tjedan dana jogurt, a tek potom tjedan dana jabuke. To je bilo brutalno. Polučilo je rezultate, ali više nisam mogla jesti ni te jabuke jer su mi se gadile. Sada si progledam kroz prste jer ako za koji mjesec bude smak svijeta nema smisla da ga dočekam gladna.
Čime izluđujete ljude koji vas dobro znaju?
– Oni su navikli na sve od mene. Čak sam im prije bila nepodnošljivija svojim temperamentom i naglošću. Ja sam prava hepo kockica koja plane na gluposti i brzo se i ugasi. Ali danas ni to, s godinama mi je u glavi sve bolje. Starenje je divna stvar, kao da sam na nekoj terapiji. Ne samo što se objese pojedini dijelovi tijela nego kao da se objese i moždane stanice i prestanu biti tako živahne i nekako normalnije živiš. Trenutačno me svi uvjeravaju da su pedesete špica pa jedva čekam i vidjeti zašto.
Mourinha se nisam dočepala ni u Portugalu!
Portugalac José Mourinho mi je divan! Promašila sam ga kada je bio u Zagrebu, a i ja sam nedavno s prijateljicom bila u njegovu Portugalu, ali on je tada bio negdje drugdje, tako da ga se nisam ni tamo dočepala – našalila se Barbara s nogometnim trenerom Real Madrida. No, nije se našalila s činjenicom da je doista bila u njegovu rodnom Portugalu koji ju je oduševio svakim svojim četvornim metrom i kulturom.
– Bile smo tjedan dana i rent-a-carom obišle Lisabon i rivijeru od Fara i tamo malo uživale na obali, pa sve do Cabo da Roce, što je najzapadnija točka Europe. Oduševila me Sintra, stara prijestolnica Portugala, uživala sam u fadu, jela bakalar i pila porto! – kaže Barbara.
jako simpatična voditeljica.....