Glumac Janko Popović Volarić aktualni je član žirija showa "Supertalent" Nove TV, uz pjevačicu Maju Šuput, opernu pjevačicu Martinu Tomčić te učitelja plesa Davora Bilmana. Jankom smo pričali o novom angažmanu, nanovijim filmskim ulogama, te obitelji i odgoju 20-godišnjeg sina Davida.
Jedan ste od članova žirija u petoj sezoni “Supertalenta”. Što možemo očekivati od vas, hoćete li biti blagi ili strogi prema kandidatima?
Htio sam biti jako strog, ali u prvom krugu pokazalo se da mi je jako teško reći “ne” bilo kome tko pokaže čak i samo malo talenta. Možda ih moje “da” potakne da još više rade i pokažu sebi i drugima što kombinacijom rada i talenta mogu postići. Drago mi je što ovdje neki talentirani ljudi imaju priliku pokazati vještine koje možda ne bismo imali prilike vidjeti, niti im dati poticaj da im se još više posvete.
Je li vam ugodno kad morate nekome u lice dati kritiku? Bojite li se da biste nekoga mogli povrijediti?
To mi je najgore. Želim biti maksimalno empatičan prema kandidatima, ali kada vidim da je tamo netko tko samo zadovoljava svoj egzibicionizam bez pokrića, tu neću ni sekunde razmišljati nego ću sa zadovoljstvom reći “ne” i bez grižnje savjesti kritizirati. Ako, pak, vidim da je netko talentiran i da je radio, ali mu nije bio trenutak, spreman sam mu progledati kroz prste i pokušati ublažiti kritiku. U tim slučajevima, posebno ako su to djeca ili stariji ljudi, počnem mucati i gledati u stol. Najlakše je s onim kandidatima koji te naprosto oduševe i uživaš u njihovim talentima. Njima se, naravno, najviše veselim.
Koji je vaš skriveni (super)talent?
Znam da nemam baš talenta za plesanje. U novom filmu Nevija Marasovića “Comic Sans” pokazalo se da nemam ni onaj za pjevanje, ali moja potraga traje dalje. Za sada sam otkrio puno stvari za koje nisam talentiran. Radim na tome da otkrijem one za koje jesam.
Kojim se talentima najviše divite?
Naravno, sviranju, pjevanju, plesu, ali i onima gdje osjećaš da je netko “unutra” i da ga to ispunjava. To onda nekako prijeđe i na nas koji gledamo i svi počnemo uživati u tim nastupima.
S kim ste se od članova žirija najviše zbližili?
Na neku čudnu foru našli smo se nas četvero, naoko toliko nespojivi. Na pauzama za ručak tijekom snimanja audicija toliko smo se zabavljali i smijali da mi bude žao što i to ne može biti dio emisije. A tu smo se svi četvero nekako i zbližili, pa ne bih mogao reći s kim sam se najviše našao. Odlično funkcioniramo zajedno.
Završili ste prije nekoliko mjeseci snimanje filma “Comic Sans”, još jednog s Nevijem Marasovićem. Moglo bi se reći da ste njegova “muza”, kako ste to postali?
Ha-ha! Sigurno nisam njegova muza. Znam neke žene koje bi se mogle zvati njegovim muzama, ali mi samo jako dobro surađujemo. Upoznali smo se prije pet godina kada me Nevio zvao da pročitamo njegov scenarij za film “Comic Sans”. U međuvremenu je scenarij uvelike mijenjan, čekalo se nekoliko natječaja i ove smo ga godine uspjeli snimiti. Dugo se čekalo ostvarenje tog projekta, a mi smo u međuvremenu snimili filmove “Vis-à-Vis” i “Goran” i postali veliki prijatelji. Sada s nestrpljenjem čekam izlazak filma od kojeg je ta suradnja i krenula.
Recite nam nešto o filmu, zašto ga treba pogledati?
“Comic Sans” je duhoviti film o Alanu Despotu, grafičkom dizajneru iz Zagreba koji je vrlo uspješan u svom poslu, ali u svakom svom odnosu iznimno je neuspješan. Nakon što ga ostavi djevojka, postane autodestruktivan, donosi isključivo pogrešne odluke, pa ga taj kontinuirani pad natjera da se suoči sa svojim manama i slabostima i prihvati sebe kakav doista jest. Stjecajem okolnosti nađe se na otoku Visu sa svojim ocem (kojega glumi hrvatsko-danski glumac Zlatko Burić), gdje ga sa svih strana sustižu odnosi iz prošlosti s kojima se prisiljen suočiti i na neki način napokon odrasti. Film zapravo govori o nekoj mojoj generaciji koja sve kasnije sazrijeva i u ovom moru svega što nam se nudi zapravo ne zna tko je i kamo ide.
Radite i na novom projektu u Crnoj Gori. O čemu je riječ? I kakva je vaša uloga?
Da, ovo ljeto snimao sam kratki film “Martin” Bojana Stijovića u Crnoj Gori. Desetak dana snimali smo u raznim gradovima i mislim da će film biti dobar i zanimljiv. Scenarij je odličan, a takva je bila i ekipa. Pretprošle godine tamo sam snimao i sitcom “Dojč”, tako da svako malo surađujemo. U filmu glumim Martina, čovjeka koji sumnja da ga supruga vara pa kreće u špijunsku avanturu, koja rezultira prilično neočekivanim obratima. Nadam se da će film biti prikazan i u Hrvatskoj.
Uskoro vas očekuje premijera filma “Egzorcizam” u režiji Dalibora Matanića. Koliko se film razlikuje od istoimene predstave, koju ste prošle godine premijerno izveli u Puli?
Radnja nije ista kao u predstavi, ipak je riječ o potpuno različitim medijima, ali se nadam da smo u filmu uspjeli zadržati ono što vjerujem da je uspjelo u predstavi. Sama radnja prati sestre Artuković, u čijem podrumu televizijska ekipa, psihijatrica i svećenik zajedno prolaze obred egzorcizma u kojem se otkrivaju razne tajne iz prošlosti svih likova. Pokušali smo prikazati egzorcizam kao neku vrstu metafore za pročišćenje i oprost koji se moraju dogoditi među ljudima da bi se ovo prilično pomaknuto društvo barem malo približilo samoj mogućnosti iskrenosti i ljubavi.
Nedavno ste se našli i u ulozi modela za odijela Galileo. Kako je došlo do te suradnje? I kako ste se osjećali kao glumac u koži manekena?
Pa, nisam baš naviknut na tu poziciju, iako sam nekoliko puta nešto slično snimao. Ponudili su mi da snimimo kampanju, lako smo se dogovorili, a ekipa iz Galilea i fotograf Goran Čižmešija pomogli su mi da se koliko toliko snađem u toj ulozi. Malo sam glumio manekena, a oni su me kroz to vodili najprofesionalnije moguće.
Koliko pažnje posvećujete svom izgledu?
Nisam baš pretjerano posvećen svom izgledu. Higijena, zubar, frizer, mašinica za brijanje – to je negdje to.
Vjerujete li u prijateljstvo nakon ljubavi?
U načelu vjerujem, ali to ponekad može biti dosta komplicirano i teško. Mislim da je moguće kad se stišaju strasti, zamjeranja i slično te dođe vrijeme da ljudi mogu graditi novi odnos bez velikih uplitanja prošlosti.
Kako volite provoditi vrijeme sa sinom, imate li nekih zajedničkih interesa? Traži li vas savjete u vezi s ljubavlju, životom...? Posluša li nešto?
Sasluša me često, ali gotovo nikad ne posluša. Čovjek traži neki svoj put, neke stvari želi sam iskusiti i ja to poštujem. Puno razgovaramo i prolazimo zajedno kroz bitne životne situacije. Mislim da imamo jako dobar odnos i mislim da je izrastao u finog i poštenog čovjeka. Još uvijek ratujemo oko nekih stvari, ali to je normalno.
Kako ste proveli ljeto?
Bio sam na turneji s predstavom “Igra u dvoje” glumačke družine Histrion, u kojoj glumimo Dora Fišter Toš i ja, a režirala ju je Saša Broz. Putovali smo brodom po otocima i igrali predstavu svaku večer gotovo tri tjedna. Posada broda na čelu s barba Renom, ali i ostatkom njegove obitelji, bila je naše otkriće. Skužili smo se i postali kao neka ploveća kazališna trupa. Bilo je stvarno posebno. Ostatak ljeta bio sam u Zagrebu iz nekih obiteljskih razloga.
U kakvoj se budućnosti vidite mirnim, ispunjenim i sretnim?
Već sam sada ponekad i miran, i ispunjen, i sretan, jer su mi se ostvarile neke velike želje i zadovoljan sam zbog toga. U nekoj daljoj budućnosti bilo bi lijepo da dobijem neko malo derište koje mogu zabavljati svojim glupim stand-upovima, koji su mojem sada već velikom sinu prilično blesavi. Ali o tom potom.
