Prije mnogo, mnogo godina, čini mi se da je izdavač bio Stubovi kulture, u Beogradu objavljen je prijevod romana "Pereira tvrdi da". I premda veze i putovi između zaraćenih zemalja nisu još bili kako treba uspostavljeni, knjiga je do mene došla. Bio je to prvi moj kontakt s djelom Antonija Tabucchija, jednoga u svakom pogledu krajnje neobičnog pisca.
Talijan, rodom iz Pise, koji je i pisao na talijanskom, po svemu drugom važnom bio je portugalski pisac. Njegove teme odreda bile su portugalske, a portugalski su, na kraju krajeva, bili i njegov život i sudbina. Čitajući nakon tog prvog, odmah da kažemo - fascinantnog i neusporedivog romana o Pereiri, intelektualnom svatkoviću u doba Salazarove klero-fašističke diktature, uredniku kulturnog priloga u dnevnom listu, čovjeku čiji je karakter imao gadnih problema s njegovim uvjerenjima (ili ne-uvjerenjima), što mu je onda stvaralo pakao od života, sve što je Tabucchi napisao, a što je prevođeno na naše jezike, stekao sam dojam, pri kojemu sam i danas, kako je riječ o jednom od temeljnih europskih pisaca na izlasku iz dvadesetog stoljeća, koji bi, međutim, bio puno priznatiji i poznatiji da je bio "pravi" Portugalac ili da je ostao "pravi" Talijan. Što je, naravno, nemoguće, jer tada ne bi bio Tabucchi. I da, vrijedi i to napomenuti: Tabucchi je u stilsko-žanrovskom smislu među najraskošnijim piscima našega vijeka. Čudesna je i posve neočekivana širina njegovih narativnih zahvata, raznolika množina njegovih pripovijesti, sposobnost unutarnje transformacije… Odajući počast velikom Pessoi, Tabucchi biva cijeli jedan Pessoa. Premda se nije koristio heteronimima, u njemu kao da je bilo na desetine i stotine različitih (portugalskih) pisaca.
Valent Pavlić (1985.) jedini je malen i savršeno nevidljiv pisac, autor dvije knjige pripovjedaka, priča i vrlo kratkih priča, među svim tim neusporedivo velikim i sveprisutnim zagrebačkim spisateljicama i piscima najnovije generacije. Pavlića gotovo da i nema, on ne postoji. Ali ovom je čitatelju izvanredno zanimljiv, tako da mu od prve knjige, naslova "Evanesco", duguje svojevrsnu priču o priči. Ali taj dug ne odužuje ni nakon druge "Prepreke. Prečaci". Problem s malima i nevidljivima zapravo je sasma tabukijevski problem: ne viču stalno da su tu, ne apeliraju na vašu savjest, ne objavljuju fejsbuk statuse u kojima vas pozivaju da reagirate… Mali su dostojanstveni kao književnost, i njihovo je svo vrijeme ovoga svijeta.
E, taj se Valent Pavlić upustio u jedan od najuzaludnijih i najnerentabilnijih poslova u hrvatskoj kulturi, koji će ga učiniti još nevidljivijim. Osnovao je nakladničku kuću, koja će izdavati stripove, i nazvao je Sputnik. Prirodno je da uz Fibru postoji Sputnik, i da se nakon luđaka Marka Šunjića našao jedan još veći luđak. Prirodno je, velim, ali nikako nije rentabilno. A što je mnogo gore, ne postoji u Hrvatskoj živa kultura koja bi barem pokazivala poštovanje prema onome što Valent Pavlić radi i koja bi mu barem pokazivala da netko primjećuje njegove crtane romane, strip-albume, stripove.
I tako je Sputnik objavio crtani roman Pierre-Henryja Gomonta "Pereira tvrdi", koji je pisan i crtan prema Tabucchijevom remek-djelcu. Duga je i vrlo neravna, raznolika i kontroverzna tradicija stripovskih adaptacija književnih djela. Rođena jednom davno, možda u isto vrijeme kada i filmske adaptacije čuvenih romana, ova navada u gorim slučajevima služi da zadovoljava lijenu i nepismenu publiku, koja nije u stanju čitati književna djela, dok u boljim slučajevima služi tome da moćima drugog (stripovskog ili filmskog) jezika neku priču ispripovijeda na drukčiji način i iz temeljno različite perspektive. Dok se ove prve, uglavnom loše adaptacije, drže svakog retka u predlošku, i nastoje prepričati knjigu onako kako se lošem đaku prepričava nepročitana lektira, dobre se stripovske (ili filmske) interpretacije služe uobičajenim trikom genija: pripovijedaju priču kao da je prvi put ispričana i kao prije stripa (ili filma) nije ni postojala.
Gomontov "Pereira tvrdi" takav je da neupućen čitatelj doista ne bi mogao biti siguran što je tu starije: Tabucchijev roman ili ovaj strip. I što je prije čega nastalo. Nešto je u Gomontovoj crtačkoj maniri istovremeno i zavodljivo, i hipnotično: kao da crta u likovnoj maniri epohe u kojoj se priča zbiva. Pereira, golemi, debeli čovjek, poput oblaka na dvije noge, kreće se ulicama dekadentne portugalske prijestolnice, koja u vrijeme bujanja fašizama u Europi i u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ostaje sretno sklonjena negdje ukraj kontinenta, Bogu za leđima, ali se, kao i svi pereire svoga doba, trudi biti apolitičan, nezainteresiran, specifično usmjeren na kulturu i lijepu književnost. I onda se u njegovom životu pojavljuje čudan mladić, idealist, nepokorena duša, pomalo autistično svoj i, da prokletstvo bude potpuno, komunist. Pereira od njega naručuje nekrologe pisaca, koje, saznat ćete i zašto budete li čitali ovaj strip (ili barem Tabucchijevu knjigu), ne može u novinama objaviti, ali ih plaća iz svog džepa… To je potka za veliku egzistencijalnu priču ispričanu u nastavku stripa…
Propali sociolog, neostvareni menadžer
Pierre-Henry Gomont (1978.) pohađao je, tako stoji u njegovim biografijama, poslovne tečajeve. Iz čega zaključujemo, možda pogrešno, da je kanio postati menadžer. Grdna i grdobna ambicija u našemu dobu! Kaže i da je studirao sociologiju. Taman da diplomira, i onda ništa. Zatim je, već kao stari kenjac, zgubidan i besposličar, išao na neke crtačke tečajeve, pa mu se to svidjelo. Sve u svemu, ovaj Francuz stripom se ozbiljno bavi tek nekih desetak, petnaest godina. Osim što je izvrstan crtač, sigurne ruke, sklon spiegelmanovskim stilizacijama, te daleki rođak američkih sindikalnih crtača, ali i Gipija, Jordija Barneta i nekog vrlo raznovrsnog društva, Gomond je apsolutno fenomenalan pripovjedač.
Malaterre
Prije samo dvije godine Fibra je objavila ovu divnu Gomontovu priču o obitelji, o odrastanju, o očinstvu s greškom i o tome što je čovjek sve u stanju učiniti da popravi nepopravljiv porodični kvar, kvar s potomstvom. Zadeverao me je i snažno potresao ovaj strip, koji u isto vrijeme pokazuje da ne postoje dvije iste obiteljske priče, ali da skoro sve obiteljske priče čitamo optikom vlastitog stradanja s očevima, materama, djecom… Pierre-Henry Gomont Tabucchijevog je Pereiru pojednostavljivao da bi ga mogao nacrtati i crtežom ispripovijedati, dok je Malaterre predstavio u svoj raskošnoj kompleksnosti nemoguće porodične priče. Majstorski i po svoj prilici - autobiografski.
VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer
Jako zanimljiv članak, mislim na nevidljivog mladog književnika Valenta Pavlića.. Pitam se zašto je nevidljiv i zašto želi biti nevidljiv? U vrijeme napredne tehnologije, pisati knjige i biti u tajnosti je znak da nemaš čistu savjest. Nešto te muči, proganja, pa stoga poručujem mladom književniku da će mu biti lakše da kaže istinu ma kakva ona bila😎