Godine je 1994. Brazilci su četvrti put u povijest prvaci svijeta u nogometu. U ožujku taj isti svijet u manje od dvadeset dana ostaje bez dvije književne veličine - umrli su Charles Bukowski i Eugène Ionesco, a 4. veljače svjetsku premijeru ima film “Schindlerova lista” za koji će Branko Lustig dobiti Oscara. Te je godine Hrvatska još u ratu, Domovinskom ratu. Oluja je krenula u kolovozu 1995. godine, da bi tu veličanstvenu vojnu pobjedu slijedila mirna reintegracija Podunavlja, nakon koje je samostalna Hrvatska konačno bila cjelovita. Te 1994. godine zemlja pokušava živjeti unatoč (i usprkos) ratu, unatoč svim problemima, poginulim braniteljima koji su svoje najdraže zavili u crno, ranjenicima, civilnim žrtvama, razorenog i okupiranog Vukovara... Baš zbog toga Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, uz potporu Hrvatske radiotelevizije i Večernjeg lista, 1992. godine utemeljuju Nagradu hrvatskog glumišta. Godinu dana kasnije glazbenici, koje predvode diskograf Veljko Despot, skladatelj Zrinko Tutić i novinar Dražen Vrdoljak, pokreću Porin.
U Večernjem listu, koji te 1994. godine samo svoje inozemno izdanje prodaje u više od 25 tisuća primjeraka, a domaće i BiH naklade dosižu neslućene visine, najtiražniji dan u tjednu drži redakcija Ekrana. U to vrijeme, kada je internet tek u povojima, a tek rijetki imaju mobitel (prva naša mreža počela je s komercijalnim radom 11. siječnja 1991. godine) redakcija Ekrana unutar Večernjeg lista, na staroj adresi u aneksu Vjesnikova nebodera, na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, svojevrstan je Facebook koji je postojao desetljećima prije pojave društvenih mreža. Tamo je mjesto susreta, mjesto na koje navraćaju svi kreativci: estradnjaci, ljudi s televizije i radija, glumci, stripaši, marketinški stručnjaci, redatelji... To je mjesto na kojem se kuhaju mnoge nove ideje, mnoge akcije, a najvažnije među njima svakako je Večernjakova ruža. Shvatili smo tada da kazalištarci imaju svoju nagradu, glazbenici Porin, ali ljudi iz medija u toj su podjeli ostali kratkih rukava. To je bila inicijalna ideja iz koje se rodila prva, najstarija i najvažnija medijska nagrada u Hrvatskoj, nagrada koja ove godine slavi svoj 30. rođendan.
VEZANI ČLANCI
Shvatili smo da treba nagraditi one koji predano rade svoj posao i čije rezultate prepoznaje najšira publika, one koji zapravo razvijaju medijski prostor u tada vrlo mladoj državi, radeći u uvjetima kakvi nikada prije nisu postojali. Primjerice HTV je od 29. kolovoza 1991. emitirao mozaični program “Za slobodu” koji je trajao 24 sata i bio važan dio obrambenog rata. Emitiranje tog programa službeno je završeno s međunarodnim priznanjem Hrvatske 1992. godine, ali su mnogi njegovi dijelovi na ekranima bili prisutni i te 1994. godine.
Od ideje do realizacije nije se dugo čekalo. Ruža je pokrenuta u jesen 1994. godine, da bi se upravo za tu godinu, koja je prolazila, dodijelile prve nagrade. Današnjim generacijama, među kojima su i mnogi koji nikada u životu nisu poslali pismo, a kamoli dopisnicu, jer sve im je dostupno u virtualnom svijetu i od svakog ih glasanja dijeli tek klik kompjutorskim mišem, teško je i pojmiti kako su izgledale prve godine Večernjakove ruže. Tada se, naime, glasalo samo putem kupona koji su izlazili u Ekranu. Trebalo je, dakle, svakog petka kupiti novine, izrezati kupon, u njega po kategorijama upisati imena odabranih, kupon prilijepiti na dopisnicu i poslati na na adresu Ekrana. Bio je to princip koji je prvenstveno ovisio o čitateljima Večernjeg lista i zato su se nekoliko dana nakon objave prvog kupona doslovno “grizli nokti” i strahovalo koliko će pošte doći. Nismo ni sanjali što nam se sprema!
Poštari su, naime, već prvog ponedjeljka nakon objave kupona u redakciju počeli unositi vreće prepune dopisnica. Tada smo znali da su čitatelji Večernjeg lista prigrlili Ružu, da je ona podjednako naša i njihova nagrada. Taj nevjerojatan odaziv svih koji su željeli biti dio Večernjakove ruže, svih koji su željeli odabrati najbolje kreativce (a rukopisi na dopisnicama su otkrivali da ih ima među onima koji su tek naučili pisati, ali i onima koji zbog drhtavih prstiju jedva pišu) ugrađen je u sam temelj Ruže. Zato je ona ne samo prva i najstarija, već i najvažnija medijska nagrada u nas, ali i neraskidiva spona između Večernjeg lista i njegovih čitatelja, jedan od najmoćnijih simbola dnevne tiskovine koja se ima s čime pohvaliti u svojoj nevjerojatno bogatoj povijesti.
Tu je povijest Večernjaka pisala i Ruža, baš kao što je pisala povijest televizije i radija, glazbe, i glumišta u Hrvatskoj te bi bez nje mnoge stvari bile drugačije. Ona je otkrila mnoga nova imena, one koji su danas velike zvijezde, ali i u stopu pratila razvoj medija. Tako smo npr. u doba velike ekspanzije tamburaške glazbe dodjeljivali Ružu za najboljeg izvođača te glazbe, da bi s padom trenda to preraslo u Ružu za najboljeg izvođača etno glazbe. I mnogo je takvih promjena bilo u ovih trideset godina. Povijest Večernjakove ruže, koja se proteže kroz tri desetljeća u kojima su se mediji mijenjali vrtoglavom brzinom, zauvijek će pamtiti sve svoje laureate. Za neke od njih bila je Ruža potvrda kvalitete u kojoj su ustrajali godinama, za neke odskočna daska u velike karijere. Naravno, posebno mjesto na toj listi odabranih pripada prvim dobitnicima, onima koji su osvojili Ruže za 1994. godinu. Bili su to: doajen televizijskog voditeljstva Oliver Mlakar, koji je tom prvom Ružom započeo svoj sjajni i rekordni niz, ali i tada vrlo mlada Doris Vučković kojoj je Ruža za najbolju žensku TV osobu dokazala da je njena karijera na pravom putu. Glazbene Ruže osvojili su: Maja Blagdan, Oliver Dragojević i grupa ET, a onu za najbolje glumačko ostvarenje pripala je Filipu Šovagoviću. Tada mladi glumac svoju je Ružu dobio cijelo jedno desetljeće prije uloge u super popularnoj seriji “Naša mala klinika” s kojom je osvojio najširi krug publike, danas je jedan od najzanimljivijih autora u kazališnom svijetu, koji i dalje osvaja ulogama, baš kao što je to učinio u prošlogodišnjem primjeru svog matičnog kazališta Gavella, u predstavi “Moji tužni monstrumi” Mate Matešića i redatelja Vite Taufera.
Već sljedeće godine oba su Olivera potvrdila da suvereno vladaju svojim područjima, jer Ruže su dobili i Oliver Mlakar i Oliver Dragojević, a bio je to i trenutak koji je pokazao da je Ruža jača od povijesnog rivaliteta sjevera i juga, Zagreba i Splita. Tada se glumačka Ruža podijelila na mušku i žensku kategoriju, a prva glumica koja ju je dobila bila je istinska diva hrvatskog glumišta Ena Begović, koja je godinama kasnija u svim intervjuima isticala kako joj je baš to najdraža nagrada.
Ruža je uz to bila i značajan pokazatelj kako se mijenjaju karijere nekih od vodećih kreativaca u nas. Tako je Vanna svoju prvu Ružu dobila kao članica grupe ET za 1994. godinu, da bi već godinu dana kasnije imala u rukama samo svoju Ružu, onu koju je osvojila u trenutku kada je zaplovila u solo pjevačke vode.
