U šest godina glumačkog djelovanja, 25-godišnja Mirna Medaković radila je na filmu, televiziji, u kazalištu, a snimala je i radiodrame! Ipak, na ulici joj i danas viču “Majo!” prema njezinu liku u prvoj sapunici “Zabranjena ljubav”, u koju je došla kao polaznica dramskog tečaja u ZeKaeM-u. Nakon nastupa u seriji upisala je Akademiju dramskih umjetnosti gdje će za deset dana, kad položi zadnji ispit iz glume, i diplomirati. Otkako je u travnju pala zadnja klapa telenovele “Dolina sunca”, u kojoj igra jednu od glavnih negativki, Mirna za Hrvatski radio snima radiodrame i radionapetnice, žanr koji opisuje akcijske priče, a u zagrebačkom HNK igra u “Hamletu”, koji je premijeru imao na lanjskim Dubrovačkim ljetnim igrama. Ondje će i ove godine, u kolovozu, zaigrati Ofeliju, a u rujnu bi, ako sve bude po planu, trebala raditi novu predstavu u Zadru, što ju posebno veseli. Prema mišljenju mnogih, prava je predstavnica kvalitetnih mladih glumaca, a ona za sebe odbija govoriti u superlativu jer, kaže, u ovome je poslu tek počela. Radije se još uvijek naziva studenticom glume jer drži da do istinskog statusa glumice još mora učiniti mnogo toga.
Na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli glumite u dva filma, “Show must go on” i “Šuma sumarum”. Kakve uloge u njima tumačite?
– U “Show must go on”, filmu s elementima znanstvene fantastike koji je diplomski rad Nevija Marasovića, igram djevojku Tinu koja je s nekolicinom ljudi izabrana za ulazak u svojevrstan Big Brother. A budući da upravo tada Zemlju zadesi katastrofa, mi u izolaciji zaštićeni smo i preživljavamo.“Šumu sumarum” Ivana Gorana Viteza snimali smo prošle godine u Šervudskoj šumi i on na zgodan način predstavlja Hrvatsku. Moja filmska obitelj (koju igraju Goran Navojec, Nina Violić i Luka Petrušić) i ja pripadamo ruralnom dijelu države. Živimo u šumi i govorimo jezikom koji smo izmislili samo za film. Nadam se da ću na najvećem platnu u Hrvatskoj pogledati te filmove u srpnju, a potom u kolovozu putujem u Dubrovnik.
Od “Zabranjene ljubavi” u kojoj ste igrali kao naturščik, do danas kad igrate Ofeliju u “Hamletu” i sluškinju Sonju u telenoveli “Dolina sunca”, što se promijenilo u vašem životu?
– Malo i puno istovremeno. U ZeKaeM-u sam bila osam godina kad me Sanja Vejnović pozvala na audiciju za “Zabranjenu ljubav”. Dotad sam na glumu gledala kao na hobi, no tijekom snimanja RTL-ove sapunice počela sam razmišljati o tome da mi taj hobi postane poziv. Naravno da sam danas kao glumica mnogo sigurnija nego što sam bila onda, no sad više nemam pravo na pogreške kakve su mi se događale kao amateru. Voljela bih, recimo, da se u našim serijama, filmovima i kazalištima prvenstveno angažiraju ljudi koji su se za to školovali.
Na koga točno ciljate?
– Ni na koga posebno. I u “Dolini sunca” i drugim serijama radila sam s dragim ljudima koji nisu završili Akademiju, ali pohađali su satove glume, radili na sebi, i ako u tom formatu vide svoju budućnost, definitivno im nije nužna Akademija dramske umjetnosti. Recimo, Mario Valentić jedan je od onih koji nisu završili glumačku školu a izvrsno se snalaze pred kamerama. No voljela bih da se u našim serijama pojavljuju i kolege iz splitske i osječke akademije, čini mi se da se na njih često zaboravlja.
Oštri ste prema naturščicima, uzme li se u obzir da ste kao amater počeli. Jesu li i na vas glumci tada gledali s predrasudama?
– Danas mislim da su se neki ljudi s pravom bunili protiv nas. Naravno da sam se borila s predrasudama, no ta uloga ponukala me da se upišem na Akademiju. Za glumu, pjevanje i ples treba imati talent, ali škola za to nauči te kako ga najbolje iskoristiti. Sretna sam što završavam Akademiju jer sam ondje mnogo naučila.
Što vas se najviše dojmilo u ulozi u “Dolini sunca”?
– Bila sam zločesta, ali su me gledatelji unatoč tome voljeli i to mi je jako drago. Kod kuće sam s roditeljima imala raspravu o tome mogu li negativci na neki način biti pozitivni. Drago mi je da sam bila u pravu, jer sam to ovom ulogom pokazala. Iako sam po prirodi najčešće nasmijana i svi me znaju kao takvu, nije mi bilo teško stalno biti namrgođena. Ljudi koji me ne poznaju dovoljno, misle da sam uvijek takva.
Prošlu nedjelju napunili ste četvrt stoljeća, kakav je osjećaj?
– Osjećam se malo staro (smijeh). Ne bih se htjela vratiti u vrijeme kad mi je bilo 19, no zaustavila sam se, promislila o tome što sam u životu postigla i moj je zaključak – društveno ništa. Nisam se ni udala ni rodila dijete, i nemam to u planu za neku bližu budućnost. U ovoj fazi života, kad imam sve što najviše želim, samo tražim jedan projekt u koji ću se zaljubiti.
Koliko je Mirna mirna?
– Mirna sam kad sam nesigurna, a nemirna kad sam sigurna.
Rođeni ste u znaku Blizanaca. Za njih astrologija kaže da su prevrtljivi manipulatori skloni dvoličnu ponašanju. Prepoznajete li se u tome?
– Mislim da prema ljudima nisam neiskrena, ali ponekad manipuliram i volim dobro odvagnuti prije nego što nešto učinim. No nikad nisam zlonamjerna. Ne volim sukobe, pa možda ljudi to mogu protumačiti drukčije. Dramu radim na sceni i smatram da je privatno bolje bez nje. Iako se ne volim svađati, na kraju ipak sve završi tako da se s nekim zakvačim. Mislim da imam osjećaj za tuđi prostor, pa tražim isto i od drugih, a upravo tu najčešće dolazi do konflikta.
Jeste li skloni rezovima? Postoje li ljudi koje ste izbacili iz života?
– Nisam zlopamtilo i prijeći ću preko mnogih stvari. Prije deset sam godina sigurno bila drukčija, svijet mi je bio puno više crno-bijel. Ne vidim ništa dobro u tome da se s ljudima posvađam na mrtvo ime i da ih više ne mogu pogledati. Sve koje sam poznavala, pozdravljam još uvijek.
Kći ste jedinica u obitelji, jeste li zbog toga razmaženi?
– Naravno da su me malo razmazili. Dolazim iz najdivnije obitelji na svijetu, u kojoj su mi dopuštali da imam mišljenje koje se poštivalo, jednako kao i mišljenja ostalih članova, roditelja te bake i djeda. Istovremeno, međutim, naučili su me da se svijet mame i tate vrti oko mene, ali da to nije slučaj kad izađem iz kuće.
Sedam godina starijeg dečka, glumca Kristijana Potočkog upoznali ste na prvoj probi predstave “Novela od Stanca”. Uskoro ste se i zaljubili. Kako su roditelji reagirali kad ste nakon samo dva tjedna veze odlučili živjeti s njime i napustiti obiteljski dom?
– Nije bilo baš dva tjedna, možda je prošlo mjesec dana. Zaljubila sam se i izgubila glavu. Roditeljima nisam rekla da isprazne moju sobu, jer nikad ne znaš kad ćeš se vratiti doma. Dali su mi do znanja da su za mene tu, a znam da im nije bilo nimalo lako. Ta odluka jest bila možda ishitrena i preuranjena, ali nisu mi to mogli zabraniti. Samo su rekli: “Ako odeš od kuće, uvijek se možeš vratiti, ali nećemo te financirati da živiš tri ulaza dalje.”
Kako ste se odlučili na taj potez?
– A znate kako to ide, prespavaš kod dečka jednu noć, pa drugu, pa ostaneš cijeli tjedan. Za jedan dan treba ti četkica za zube i kutijica za leće, ali za tjedan ti treba i nešto robe. Nisam se dugo premišljala, totalno me ponijelo. Iako sam i dotad bila ziheraš, zaljubila sam se i nisam htjela čuti ništa osim svog srca. Mislila sam da se nikad neću toliko zaljubiti da bih se mogla potpuno predati. Život mi je pokazao suprotno i drago mi je zbog toga jer sam otkrila stranu sebe za koju nisam znala da postoji.
I kako funkcionira suživot u ozbiljnoj vezi? Patite li zbog tipičnih međusobnih prigovaranja?
– Naravno da mi smetaju neke stvari, ali svjesna sam da mi nitko ne može stopostotno odgovarati. Znam da je bilo opasno odmah se upustiti u cimerstvo, ali bila je to predanost s obje strane. I naravno, pritom je došla do izražaja Kristijanova tolerancija. Osim toga ne bih to nikako nazvala ozbiljnim suživotom jer se bojim pridjeva “ozbiljan”. Strahujem od svega što je “ozbiljno” i “konačno”. Kao što nisam rušila mostove ni iza jednog odnosa u životu, jer to znači nekakav kraj. O stvarima koje se tiču budućnosti nisam u stanju govoriti kao o nečem “konačnom”.
Nemate u planu udaju, kamo onda vodi vaša veza?
– Pa, ne volim ni riječ “veza”. Radije kažem da sam sa svim dečkima imala “odnose”, a ljepše mi je reći i “partner” nego “dečko”. Kristijan i ja partneri smo u zločinu.
Koji je vaš najveći zločin?
– Taj što se još uvijek oboje hranimo kod roditelja. Neću se primiti kuhače, to nije za mene. Kristijan ponekad kuha, ali ne susrećemo se često zbog dnevnog ritma. Mislim da nas ni susjedi pretjerano ne vole, jer vidimo se tek navečer pa hodamo, bučimo.
Što vam je najprivlačnije na muškarcima, a što primjećujete na ženama?
– Na muškarcima najprivlačniji su mi leđa i zubi, a na ženama volim lijepa stopala. Muška ne, ona su mi ipak draža dok su u tenisicama.
Kristijan je sedam godina stariji od vas. Tko je veće dijete?
– Zamjenjujemo uloge ovisno o mojim hormonalnim promjenama. Šalim se, naravno. Ja sam veće dijete i tako će uvijek biti. Možda se svakodnevno ne uočava ta dobna razlika, no u nekim je stvarima svakako iskusniji od mene. Ja ne znam s financijama...
Jeste li uspjeli od zadnje dvije telenovele štogod uštedjeti? Na što najviše trošite?
– Nisam u minusu jer kartica to ne dopušta, ali ne znam skladištiti stvari. Novac mi je nešto potrošno, a najviše ga odvajam za – hranu! Ako ne jedem kod roditelja, jedem vani, a to je uvijek skuplja opcija.
Osim neumjerenosti u potrošnji, koji su vaši poroci?
– Pa nemam poroka. Ne kockam, ne drogiram se, ne pušim, a ne pretjerujem ni u alkoholu.
A u ogovaranju?
– Ja bih to nazvala izmjenom informacija i to volim! O tim temama razgovaram uvijek s pouzdanim osobama za koje znam da informacije koje dobiju od mene neće širiti dalje.
Tko su vaši najbliži prijatelji?
– Malo je njih iz moje profesije, osim nekolicine s kojima sam studirala. Više su to ljudi iz djetinjstva. No, uz Kikija, mislim da me najbolje razumije mama. Njoj ne moram ni reći da me nešto muči, ona to vidi i priđe mi. No nemam problema dijeliti tugu i sreću sa svojim bližnjima.
Za ulogu u teatru ili filmu, bez problema biste se razodjenuli. Jeste li i privatno nudist?
– Puno bih se lakše skinula za potrebe neke uloge nego što bih se kao Mirna Medaković gola šetala gradom. Nemam problema s golotinjom, ali voljela bih da neke stvari ipak ostanu samo moje, pa sam dosad i odbila ponude magazina koji su to tražili. Na nudističkoj plaži nećete me zateći, ali u skrovitoj uvali ili na nekoj brodici hoćete. Volim se i kod kuće šetati naga. Obožavam osjećaj slobode kad se probudim, odjenem trenirku i šećem se gradom bez šminke i sunčanih naočala koje mi kriju oči. Osim za potrebe posla, snimanja editorijala ili odlazaka na premijere, rijetko ćete me vidjeti s make upom.
Koja vam je najveća privatna želja?
– Da se za četrdeset godina osvrnem na svoj život i kažem: Mirna, bravo, u životu si bila sretna! Svakodnevno pazim na sebe, da slučajno ili namjerno ne povrijedim nekoga. Htjela bih da nikad ne izgubim kompas.
Čega vas je najviše strah?
– Same sebe. Ne volim se dovoditi u situacije u kojima moram iskušavati svoje granice. Bez njih se gubim, čak ne krećem ni na more ne znajući gdje ću završiti ili spavati. Bojim se, kad bih se pustila, da bih poharala kao uragan Katrina te da bi poslije ostala pustoš. Zbog toga se kočim. Zvijer u meni spava, probudi se s vremena na vrijeme, ali ne puštam je da divlja bez nadzora. Tko zna što bi se onda moglo dogoditi...
..hmmm..nije li to suptilni način traženja pravoga muškarca???!... :/