Ikona slobode, anđeoski glas koji miluje duše i otvara srca pristupom glazbi koji je katarzičan, transverzalan i unikatan – tako ugledni mediji kao što su francuski Arte, američki New York Timesa i španjolski El Periodico opisuju sarajevskog pjevača i glazbenika Božu Vreću (38).
Čak i bez formalnog glazbenog obrazovanja postao je svjetski poznat i cijenjen, a svojim koncertima, svjedoče svi koji su bili na njima, otvara dušu i širi ljubav. Upravo se sprema na svoj sedmi koncert u dvorani Vatroslava Lisinskog 2. studenog, nakon čega nastavlja za Berlin, Beograd i Beč. Pandemija mu je, kao i svima, poremetila planove, no ništa mu to nije bilo važno tada jer se njegova majka Mila borila sa zloćudnom bolešću. Nakon dijagnoze raka dojke i limfnih čvorova uslijedila je operacija, ali i mučne kemoterapije, no Vrećo nam veselo govori kako je sada zdrava.
Spremate se za spektakl u Lisinskom. Koliko ste uzbuđeni zbog tog nastupa? Nastup u Lisinskom uvijek je nešto zbilja posebno i drugačije.
Jako se radujem Zagrebu i Lisinskom i mojoj vjernoj publici koja uvijek željno iščekuje moj koncert, ovo će biti moj sedmi Lisinski, a sve s brojem sedam donosi sreću za mene. Mislim da će iduća godina donijeti posebne mogućnosti, raznovrsnije planove i iste takve koncerte. Neka koncert u Lisinskom bude uvertira u slobodu ljubavi ma u kom segmentu i polju da se događa, sve je to umjetnost stvaranja i življenja.
Što sve spremate za taj dan?
Tri stvari bez kojih umjetnost teško može isijavati to zbog čega postoji: talent, hrabrost i ljubav. Te tri cjeline kada se spoje u slobodu kreativnog izražaja čine čuda pa, eto, neka se magične stvari i dogode. Svemir je taj koji ispisuje i kreira scenarij i koncept mojih koncerata, ne ja, ja se prepuštam božanskom i to me vodi.
Piše se kako su vaši koncerti potpuni sufijski trans te da oslobađaju sve potisnute emocije i izazivaju suze. Kako se osjećate kada čujete tako nešto o sebi?
Samo sam fokusiran i usredotočen na bit stvaranja i davanja kroz potpunu iskrenost, emocije i ljubav. Ne stvarate zbog novca koje ćete zaraditi, već zbog osobnog zadovoljstva i užitka življenja svog ostvarenog sna. Svemir to prepoznaje i neiscrpno daruje sve kroz mene, svaki stih i pokret više ni nije samo to, ima nešto što se osjeti, a ne da se opisati u tom performansu. I trans, i katarza i dostignuće najvišeg nivoa svijesti o sebi, što želimo biti, imamo li hrabrosti prihvatiti sebe i na koncu pokazati ljubav. Ponekad mi se čini da ljudima otvaram duše da jače zasjaje i intenzivnije vole, da prodišu ljubav, a to je zaista božanska misija i zahvalan sam na takvom zadatku.
Što mislite što u vašem glasu daje takvu posebnost svakoj glazbenoj numeri?
Bog i to Demiurg u nama, ono što nam je dato kao dar, čuvam glas i svaki put iznova poslije svih ovih 10 godina karijere i dalje jedva čekam izaći na scenu i dati cijelog sebe kroz glazbu i pokret. To je vrijedno življenja rekao bih, taj osjećaj sinergije s mojom publikom, glazbenicima i božanskim koji prožme koncert kao takav. Osjetim svaki put kada na koncertu to dosegne potpunu konekciju i ponese vas u nekom zanosu, vrtlogu i mantri u nešto što niste planirali, to se naprosto dogodi i kroz glas, to je svaki put zahvalnost Bogu i zato tako i zvuči. Nije to moje, sve je to Božja zamisao.
Čak vas i svjetski mediji oslovljavaju kao glazbenika anđeoskog glasa i ikonu slobode. Kako to glazbom uspijevate, buditi prihvaćanja i vjeru u slobodu svih ljudi?
Ustrajnošću i hrabrošću bića da ne poklekne pred sistemima koji pokoravaju i čine ljude robovima identičnih ispranih mozgova, glas mora biti oslobođen, umjetnost mora biti bez stega, a biće superbiće, spektralno, univerzalno, autentično, a ne nešto što slijedi bilo kakav umetnut i insceniran klišej i plan djelovanja, ponašanja i stvaranja umjetnosti. Tako živim i tako djelujem, mijenjam ljude pokazujući vlastitim primjerom da, ako zaista date cijelog sebe za svoj san, taj san će postati stvarnost, puno ustrajnosti vjere u sebe i osluškivanje svega što vam je vodilja. Svemir na više načina daje upute kako kuda i zašto, svaka od tih stanica vas čini boljim ljudima, s više ljubavi i razumijevanja i dakako, čini vas sretnijima, a to je poanta života na Zemlji, biti sretan i druge učiniti sretnijim. Čovjek sve može ako to zaista želi, u to sam se uvjerio tisuću puta, a ako sam glazbom dosegao vrhunac oslobođenja duša, onda sam na jedinom i pravom putu zbog kojeg postojim i to je najveće zadovoljstvo i nagrada jer me druge materijalne stvari ne zanimaju.
Što biste rekli, što je vaša najveća moć?
Voljeti, dati, biti svoj i pjevati tako da ne pjeva vaš glas već duša. I onda se događa preobrazba u nama samima, čuda se događaju i svaki put kad to vidim i osjetim sam najsretniji. Moć u svima nama je dobrota i ljubav, to je udahnuto božansko u nama, ako to sačuvamo možemo sve.
Svojim stylingom i vizualnim izražavanjem izazivate divljenje zbog svoje hrabrosti. No na Balkanu to nije često i svi oni koji se usude često bivaju dočekani na nož. Što vi mislite o tome? Odakle vam hrabrost?
Nemam vremena za nebitno, nesuvislo, neispunjeno i nesadržajno komentiranje, jedino što mogu jest moliti za ljude koji žive u svom kaosu, košmaru, ljubomori i srdžbi. Molim se za sve te ljude da osjete ljepotu ljubavi i prihvaćanja jedni drugih. Hrabrost se stječe, morate joj se prepustiti, to je vještina i mene je poprilično isklesala u to što jesam danas. Hrabrost mora postati cjelina vas, ne samo dio. Tek tada je to štit i svjetlost koja odbija sve što nije vrijedno spomena. Hrabrost mora postati vaš identitet i tek tada možete djelovati i živjeti kroz nju.
Nedavno ste u javnosti progovorili o bolesti svoje majke. Kako je ona sada?
Oporavila se i svakim danom je jača. Božanskim čudom udahnula je novi život i zahvalni smo na tome, volimo je, ljubimo je i čuvamo. Ona je moja majčica i srna, kako joj od milja tepam.
A kako se vi nosite sa svime?
Ja sam uvijek odlično, hvala.
Majka vas je poticala na slikanje i glazbu jer je i sama umjetnica. Kada ste zapravo primijetili da je vaš glas nesvakidašnji, i odlučili pokazati svijetu talent koji imate?
I kao mali dječak pjevao sam, glumio, pisao i plesao, sve je bilo suđeno i predodređeno da se iskristalizira i odredi moj život i smjernice. Sjećam se da bi učiteljica govorila: 'neka Božo slavujski zapjeva pa da nam dan lijepo započne'. Kasnije kroz studij arheologije u Beogradu spoznao sam da je sevdah u cijelosti moj put i prepustio sam mu se, žanru koji je kompleksan, savršen u matrici i izričaju, emocijama i tragičnosti i on je mene odabrao. U tome je posebna simbioza, poslije studija odlučio sam posvetiti život glazbi i tu sam evo već 10 godina najsretniji, najvoljeniji i najispunjeniji. Taj kastrat glas lirskog tenora me odredio od malih nogu i Farinellijevski uputio da moje vrijeme dolazi i da će vrijediti svaki trud. Svaki koncert je za mene savršena bit postojanja i znak da ljubav može uzeti obličje čovjeka.
Bože me sačuvaj....valjda ne bude gore od Večere za 5 ili Masterchefa...