Očevu smrt i sprovod Braco Dimitrijević opisuje kroz spoj neke starinske porodične prisnosti i bosanskoga političkog mraka. Oca je bespoštedno volio, onako kako skoro i nije pristojno da sin obožava oca, u njemu je tražio i životnoga, i umjetničkog uzora, velikog junaka svojih mistifikacija. Pritom, Vojo Dimitrijević čuven je bio kao apartni slikar revolucije, drug iz najužega kruga bosanskih i jugoslavenskih drugova, ali istovremeno svoj čovjek. Kada je umro, Partija je pokušala slobodno njime raspolagati. U tome je donekle i uspjela: sahranili su ga po svojim pravilima, a ne po volji njegovih bližnjih. Od njih su, od Brace i njegove sestre Tanje, sarajevske arhitektice, naručili projekt nadgrobnika, da bi mu zatim za taj nadgrobnik poslali račun. Tipično za Bosnu onoga doba.
Prisjećajući se tog događaja na 602. stranici, malo nakon polovine ove čudnovate knjige, objavljene u Frakturi pred ljeto 2023, Braco Dimitrijević napiše jednu od važnih rečenica: "Tuga je čudna stvar - nikad ne znate kad ćete zaplakati." Oni koji bi pomislili da je Braco duhovit (postoji vjerovanje da su svi Sarajlije i Bosanci tih generacija duhoviti), da je pun sebe, da je veliki mistifikator, ili da je, kao što davno pročitah u jednom populističkom sabah avazu, Braco majstor samopromocije, iznenadit će se, zapravo, koliko je u ovoj knjizi nježnosti, tuge i neke danas posve demodirane ljudske topline.
Na 275. stranici, opisujući svoje londonsko studiranje, iz vremena kada je već bio čuveni europski umjetnik, Braco, opisujući jedan svoj školski rad, kaže: "Inače gajim prezir prema ovakvom vickastom pristupu umjetnosti." Jedan od očeva, a istovremeno i jedan od najodvažnije djece konceptualne umjetnosti, duhovit i razigran po svojoj naravi, skijaš i skakač u more s visokih stijena, u svoje radove umio je upisati vlastitu biografiju. Ali kao što je u Kusturičinim ranim filmovima iza prvog plana vazda postojao i drugi, a katkad i treći plan, u kojima se također nešto zbivalo, tako su Bracine umjetničke ideje, projekti, djela, uvijek otvarali mogućnost poliperspektivnosti, upričavanja jedne priče u drugu, šokantne ili apsurdne višeznačnosti. Nikad on nije bio vickast, kao što će vickastim biti ono što će pola stoljeća kasnije neki besposleni mladići i djevojke, kroz europske projekte, prodavati kao konceptualnu umjetnost. Ali dovoljno je oprezan Dimitrijević, pa da ne padne u iskušenje da o njima kaže koju krivu riječ.
Nekoliko stranica ranije, Braco Dimitrijević opisuje Nenin i svoj odlazak iz Jugoslavije. Zima je rano u Bosni nastupila, onako kako je to često nekad znalo biti, prošao Dan Republike, i pao je snijeg. Bio je 30. studeni 1971, roditelji su mu rekli: "Dobro je da ideš odavde!" Utrpao je gomilu stvari u svoj mali auto, Nena je za svaki slučaj ponijela bocu maslinova ulja, išli su prema Londonu, ali da bi se stiglo do Londona, najprije mora se izaći iz Bosne. A onda ide taj odlomak, koji bih, rado, cijeli zadržao u svojoj priči:
"Zahvaljujući iskustvu i satima provedenim u autu po snježnim cestama, probijao sam se lagano prema vrhu obilazeći automobile koji su stajali na desnoj strani zavaljeni u snijegu. Srećom, ususret nam nisu dolazili automobili, jer i s te se strane nije moglo dalje. Snijeg je i dalje padao, a na samom prijevoju pojavio se i sivi led. Ja sam malo probao zakočiti da vidim kako se ponaša auto. Bilo je kao na igralištu za hokej. Dolje nekih kilometar ispod vidjela su se svjetla Olova. S te strane puta bez zaštitne ograde bio je ambis, provalija od 500 metara. Nena je predložila da i mi stanemo. Situacija je bila krajnje opasna, niti jedan auto nije se kretao. Još k tomu cesta je bila krivo izbalansirana, tako da bi pri minimalnom kočenju na krivinama auto na sva četiri kotača proklizavao prema provaliji. Odlučio sam po svaku cijenu voziti dalje. Nena, uvijek hladnokrvna u teškim situacijama, sada je izašla iz auta i nastavila put hodajući. Otvorio sam vrata i odlučio da ću, ako vidim da na tom ledu nemam šanse i auto krene prema provaliji, iskočiti. Tako sam vozio sam na minimalnom gasu s otvorenim vratima dva kilometra i prošao. Onda je i Nena ponovno ušla u auto."
VEZANI ČLANCI:
Umije Braco pretjerati, nije provalija na putu prema Olovu duboka baš 500 metara. Ali to su funkcionalna pretjerivanja, zaostatak iz žanra velikih usmenih pripovjedača. Pretjerivanja su to iz "Amarcorda", mnogo ih je u ovoj knjizi, svako je efektno. A nakon što su prošli Kladanj i Olovo, ravno je pred njima bilo sve do Londona. U Zagreb su stigli oko tri, probudili Bracinog strica, koji im je rekao da su u onom beskrajnom radijskom prijenosu sjednice Politbiroa, koji je započeo dok su još bili u Sarajevu, Savka i Tripalo smijenjeni. "Bilo mi je drago što sam odlazio iz zemlje, jer sam osjećao da će se liberalna politička situacija ubrzo promijeniti."
U ovoj knjizi, ovom sarajevsko-svjetskom amarkordu, mnogo je toga što čitatelja dirne, ozari i nasmije. Valjda u njoj ima i onoga što će pogrešne čitatelje i naljutiti. Recimo, Bracin munjevit obračun sa Susan Sontag, te niz stranica u knjizi na kojima se obračunava s Krležom. Dobro je kad se na tebe ljute, a ne mogu ti više ništa.
Sontag
"Iako su njihovi boravci imali ponekad pozitivni učinak, ljudi poput Susan Sontag i Bernard-Henrija Lévyja učinili su puno više za sebe nego za Sarajlije." Njihove karijere bile su mrtve, njihovi opusi osrednji. "U svoju knjigu o fotografiji 1976. Sontag nije htjela uključiti nijednog umjetnika istočno od Trsta, a sad se eto potrgala oko Sarajeva. Da je imala stvarno otvoreno humanistički ili barem pošten profesionalni stav, onda bi joj prije petnaest godina bilo svejedno gdje je tko rođen." Kako ovaj čitatelj doživljava Bracin stav? Začudo, nema on, čitatelj, potrebu da brani Susan Sontag, kao što bi to činio da njene sarajevske motive na neki samo malo različit način osporava netko drugi.
Krleža
Ni na koga se u knjizi Braco tako ne gnjevi. Ali barem jedna je ubitačna i duhovita epizoda: "Jednog ranog ljeta sjedili smo sa stricem u vrtu gostionice na nekom izletištu u Zagorju, kad je naišao Miroslav Krleža. Pozdravio je oca. Kad se udaljio, pitao sam oca što misli o njemu. Otac je samo lakonski odgovorio: "Vozi Opel." Nekoliko redaka niže slijedi poanta: "Kada sam još malo odrastao i upoznao se s likom Krleže, shvatio sam da on jest bio za Opel, obrtnički automobil, ni Buba ni Cadillac. Prevelika karoserija s malo konja." Nitko nikad o Krleži nije napisao nešto opakije od: "Prevelika karoserija s malo konja." Čitateljevo neslaganje manje je vrijedno od ushićenosti metaforom.
