Sopranistica Danijela Pintarić (39), iza koje je niz uloga u mjuziklima i zavidan broj nagrada i priznanja, proživljava, kako nam je sama priznala, najljepše dane svoga života. A ta sreća bit će još veća kada u ožujku postane mama i svjetlo dana ugleda djevojčica o čijem imenu Danijela i njezin partner Jakov Puharić još razmišljaju. O tome je li ju vijest o majčinstvu iznenadila, kako se priprema za njega te kako je upoznala svoga Jakova, doznajte u nastavku.
Da vam je netko početkom prošle godine rekao da ćete uskoro postati mama, što biste mu rekli?
Odgovorila bih mu da je sve moguće. Shvatila sam da su nagle promjene i neočekivane situacije češće pravilo nego iznimka u životu pa sam se naučila prilagoditi svemu što mi dođe i veseliti ako je riječ o nečemu lijepom i pozitivnom. A ovo bi definitivno bilo nešto što bi me jako razveselilo.
Dakle, to nije bio dio plana za 2017.?
Netko je jednom rekao: “Želiš li nasmijati Boga, pričaj mu o svojim planovima.” Mora da sam mu ja bila urnebesno smiješna jer su svi moji veliki planovi i kalkulacije neslavno propali, a najbolje stvari u životu su mi se dogodile spontano. Jedna od posljednjih takvih stvari moja je ljubav s Jakovom i ova trudnoća. Zbog toga sam odavno odlučila slijediti svoju intuiciju i srce. Za mene je to jedini točan put. Otkada tako živim, puno sam sretnija i stvari su se nekako počele same od sebe slagati.
Sada znate i da će se roditi djevojčica. Je li to ispunjenje vaših želja?
Mogu reći da jest jer sam dugo priželjkivala dijete. U jednom sam trenutku tu želju malo potisnula da ne bih bila previše opterećena i u grču. I upravo kada sam se prestala opterećivati dogodila se trudnoća. Rekla bih čak da se dogodila u trenutku kad sam je najmanje očekivala.
Kako ste reagirali kada ste saznali sretnu vijest?
Ostala sam zatečena. Za trudnoću sam saznala tek u 6. tjednu jer, iako sam imala sve simptome, mislila sam da su oni posljedica nečega drugog sve dok nisam vidjela sliku na ultrazvuku. Pokušala sam ostati hladne glave znajući da je prvo tromjesečje najriskantnije i da tko zna što se još sve može dogoditi, no nije prošlo dugo i preplavila me mješavina velike sreće i brige da sve prođe u redu. Isti taj dan emotivno sam se povezala s tim malim čudom koje sam nosila u sebi i beskrajno ga zavoljela.
Bojite li se kako će proći trudnoća i kako ćete se snaći u majčinstvu?
Naravno da je strah prisutan, tako je uvijek sa svima nama kada nam je do nečega ili nekoga jako stalo. No sretna sam što uza sebe imam ljude koji mi uskoče i pomognu savjetom, podrškom, gestom ili djelom.
Od ovoga siječnja ste na rodiljskom. Jeste li posve prestali nastupati?
Od siječnja više ne mogu nastupati u predstavama, no samo iz estetskog razloga – vidljivog trudničkog trbuha koji se ne da opravdati u ulogama koje igram jer bi to izgledalo neuvjerljivo i smiješno. Osim toga, i dalje mogu pjevati i kretati se po pozornici tako da bez problema odrađujem pjevačke nastupe i koncerte. Činjenica je da se broj nastupa smanjio jer vjerojatno mnogi misle da mi je sada teže pjevati. No zapravo je baš suprotno, odmorna sam i pjevam s još većom lakoćom. Pitajte moje susjede, oni znaju.
Tko će vas zamijeniti u predstavama u kojima glumite u Komediji?
U predstavama u kojima sam imala alternaciju nastavljaju igrati kolegice s kojima sam alternirala pa će tako Tanyu u mjuziklu „Mamma Mia“ igrati Mila Elegović, a Ninu Filipovnu u „Jalti Jalti“ Sandra Bagarić i Renata Sabljak. Što se tiče predstava u kojima nemam alternaciju, Vanda Winter zamijenit će me u ulozi Amneris u obnovljenoj verziji mjuzikla „Aida“, a kao Maria u „Byronu“ nastupit će studentica Muzičke akademije Lucija Jelušić.
Kada planirate povratak u kazalište i na Umjetničku akademiju u Osijeku gdje radite kao profesorica?
Povratak na Komedijinu scenu planiram šest mjeseci nakon poroda, kako zbog nekih logističkih razloga radi i većina mojih kolegica. Na Umjetničkoj akademiji ću raditi dokle god budem mogla i smjela putovati u Osijek, dakle praktički do zadnjeg trenutka, a nakon poroda ću se također vratiti na jesen.
Većinu života ste usmjereni na svoju karijeru. Hoće li vam sada taj segment nedostajati?
Uvijek sam govorila da bih zbog djeteta bez problema mogla zamrznuti karijeru i vratiti se. Ne bojim se za svoje mjesto u svijetu glazbe i umjetnosti jer smatram da kvaliteta uvijek pronalazi put, čak i ako duže pauzirate. Naravno da je svaka promjena stresna i da je potrebno vrijeme prilagodbe, ali mislim da će mi ova stanka u karijeri čak i goditi jer ću imati priliku „stati na loptu“, pustiti da se slegnu dojmovi i na miru sagledati gdje sam sada i u kojem smjeru želim nastaviti svoj profesionalni umjetnički put. Odrediti neke nove izazove.
Je li majčinstvo kod vas malo pričekalo s obzirom na profesiju koja je vrlo zahtjevna?
Uvriježeno je mišljenje da uspješne žene odgađaju majčinstvo zbog karijere pa su i mene odmah smještali u tu ladicu. No meni se dogodilo nešto posve drugo – mene nije kočila karijera, bila sam je spremna „zamrznuti“ bilo kada. Kod mene se dogodilo to da dugo nisam pronalazila adekvatnog partnera. Bilo da se radilo o nespremnosti za obiteljske obaveze, nedostatku odgovornosti ili nekom trećem razlogu, ishod je uvijek bio isti – nekoliko godina hodanja pa prekid veze. U pronalaženju prave karijere jednostavno sam imala više sreće nego u pronalaženju prave ljubavi i pravog partnera. Ovo mi se drugo činilo ravnim dobitku na lotu, ali nisam gubila vjeru. Nakon svega mogu samo reći da je vrijedilo čekati.
Koliko biste u odgoju željeli kopirati svoje roditelje?
Željela bih više od svega odgojiti odgovorno, vrijedno i kvalitetno ljudsko biće koje poštuje druge ljude i njihove izbore, ali se ne boji razmišljati svojom glavom i biti svoje i drugačije. Ono što mi se sviđa u odgoju mojih roditelja i što bih htjela pružiti i svom djetetu jest velika podrška u onome što smo željeli raditi i biti i puno ljubavi. Također si mi usadili svijest da se za sve vrijedno u životu treba potruditi. Nikada me nisu zanimali nikakvi prečaci ni „lakši“ ili nepošteni putevi da do nečeg dođem. Duži i teži put je možda neugodan, ali dugoročno najbolji.
Vaš partner Jakov Puharić je glazbenik. Je li to prednost u vezi?
Meni jest jer glazba nije moj posao, nego dio mene pa mi je lijepo kada to mogu s nekim dijeliti. Osim toga, glazba određuje i način života i razmišljanja, a glazbeni ukus itekako je povezan s osobnošću pa sam s godinama primijetila da ne mogu biti s nekim tko se u tome razlikuje od mene. Jakov prekrasno svira gitaru i obožavam ga slušati i gledati dok svira te pjevati uz njegovu pratnju.
Kako ste se upoznali?
Upoznali smo se prije dvije godine na snimanju emisije „Tiha noć u Vukovaru“. Jednu od točaka koncerta izvela je i klapa Berulia iz Makarske, s kojom on inače svira, a na koncertu sam i sama nastupila kao solist. Malo smo čavrljali iza scene, slikala sam se s cijelom klapom, dobila njegov kontakt da pošaljem slike, a tri tjedna kasnije on je došao gledati predstavu „Mamma Mia“ i tada je sve počelo. Ni jedno ni drugo nije se trebalo pretjerano truditi oko osvajanja jer smo jako brzo „kliknuli“. Kad me danas pitaju gdje sam si našla Dalmatinca, uvijek kroz smijeh odgovaram: „U Slavoniji!“
Planirate li vjenčanje ili vam to nije bitno?
Zasad nam nije bitno jer imamo neke druge prioritete poput adaptacije stana. Što se braka općenito tiče, nisam se time nikada opterećivala jer mi je sadržaj uvijek bio važniji od forme. Papir sam po sebi ništa ne garantira, a čin vjenčanja mi je više od svega jedna lijepa gesta. Ne bih imala ništa protiv, ali nije mi ni presudno.
Diplomirali ste violinu i solo pjevanje, ali ste se posvetili mjuziklu. Je li to bila prvotna ideja kada ste upisivali Akademiju?
Ako se u Hrvatskoj želite glazbeno školovati, nemate drugog izbora nego upisati Muzičku akademiju, a ona njeguje klasični izričaj. Oduvijek sam bila vrlo svestrana u tom smislu, zanimalo me sve, od opere do rocka, takva sam bila kada sam upisivala Akademiju, takva sam i sada. U tome ujedno leži i objašnjenje zašto sam se pronašla u mjuziklu – mjuzikl objedinjuje više glazbenih, ali i dramskih žanrova. Upravo zbog te raznolikosti mjuzikl mi je izuzetno privlačan.
Čini se da su mjuzikl i opereta podcijenjeni kod nas, a da se prednost daje operi. Žalosti li vas to?
Umjetnički gledano, da – opera i drama se smatraju vrjednijim od mjuzikla. No za to postoji više razloga – jedan od njih je da je mjuzikl relativno nov žanr koji još nije prošao filtar vremena da dokaže svoju kvalitetu, dok, recimo, opera postoji već stoljećima. Postojale su i loše opere, ali one su davno zaboravljene, danas se uglavnom izvodi samo ono najbolje od tog žanra. S druge strane, među mjuziklima koji se danas izvode ima svakakvih, kvaliteta im varira i treba imati puno znanja da bi se moglo prepoznati što je od svega toga umjetnički vrijedno. To je ujedno drugi razlog za podcjenjivanje mjuzikla – nedovoljno poznavanje žanra, površnost u pristupu i strah od novog i drugačijeg. To me žalosti. No kad se sjetim da su i neki od najvećih umjetnika i djela u svoje vrijeme bili osporavani, shvatim da to valjda tako mora biti.
Kako to da ste i vi i mlađa sestra, koja je glumica, izabrale umjetnička zanimanja?
Ono što uvijek kažem, i u to čvrsto vjerujem, jest da nisam ja izabrala glazbu, nego ona mene. Isto vrijedi i za Antoniju. Od najmanjih smo nogu pokazivale sklonost prema glazbi, tj. glumi, a da nitko na nas nije izvršio utjecaj. Ne mogu to drugačije objasniti. To je čudesno, pravi dar s neba.
Koliko ste vi imali prste u tome da Antonija postane glumica?
Tonka je uz mene od malih nogu puno slušala glazbu i puno pjevala. Taj pjevački dio definitivno je „pokupila“ od mene, ali to je ujedno jedino u čemu sam ja imala „prste“. Za razliku od mene, koja sam od najmanjih nogu samo pjevala, ona je bila mala zabavljačica – nije samo pjevala, već je i glumila, oponašala, prepričavala, plesala, a neko vrijeme je i sama pisala svoje priče i pjesme koje bi onda živopisno izvodila.
Čemu ćete se sada, kad nećete raditi punom parom, moći više posvetiti?
Nadam se da ću sada više svirati klavir i violinu, za koje inače nemam vremena, te početi pisati vlastitu glazbu. Zasad imam samo neke fragmente i ideje koje nisam stizala razraditi pa se nadam da ću sada uspjeti. Voljela bih i pročitati sve knjige koje čekaju svoj red.
Ah na sto se sveo brak...Ako je samo papir onda nije ni zasluzio bolje....Bojim se da se iza toga krije nepovjerenje u drugu stranu i to vjerojatno i tako ne bude dugo trajalo...A onda je brak kriv...Zalosno...