Svi znamo da je kulturni turizam jedna od glavnih poluga generiranja profita, pogotovo na obali, a znaju to jako dobro i Crnogorci.
U maloj Budvi na dočeku Nove godine 2015. sakupilo se mnogo onoga što vrijedi i donosi novce s hrvatske pop scene i estrade. Rekli bismo, jedan pravi i uspješan jednokratni izvoz. Čak pet dana organiziranih koncerata u maloj i predivnoj Budvi, unatoč ekstremno hladnom vremenu i olujnoj buri, pokazali su da „zabavni turizam“ nije samo zabava kako neki misle, već i ozbiljni financijski dobitak za lokalnu ekonomiju.
Prema službenom podatku, samo 11 posto Crnogoraca bilo je na dočeku Nove u premijernom hotelu Splendid, sve ostalo bili su „stranci“. Zabavljali su ih Tonči Huljić s grupom Madre Badessa i Jelena Rozga sa svojim bendom, na gradskom trgu nastupio je Goran Bregović s Alenom Islamovićem i Orkestrom za vjenčanja i sprovode i programom „40 godina Bijelog dugmeta“, večer poslije na trgu je svirao Tony Cetinski, a 2. siječnja Parni valjak. Vatra je u programu „izvoza“ i osvajanja inozemstva u 7 dana svirala u 4 grada, 3 države i proputovala 3500 kilometara.
Nakon nastupa u Makarskoj, prvi put su nastupili 30. prosinca u klubu G3 u Budvi, a Novu su proveli na putu u Francusku gdje su 1. siječnja nastupili u francuskom skijalištu Les Orres, s reprizom 4. siječnja.
Na stranu dobra zabava i domaćini koji su u nekoliko dana osim gostoprimstva u Budvi gostima nudili sve što se može, puno toga ozbiljnijeg moglo se iščitati „između redova“ u novogodišnjim svirkama u Budvi. Ako za neke, poput Jelene Rozge, Valjka, Cetinskog i Vatre, možemo reći da su prekaljeni profesionalci koji „jedu“ scenu i idu sigurnim putem, kao dvoje enfant terriblea ili „zločeste djece“ pokazali su se Tonči Huljić i Goran Bregović. Stići na Staru godinu s programima koji baš ne idu niz dlaku veselja i očekivanja masovne publike nije „zdravo“, ali je hrabro i, budimo patetični, pokazuje „umjetnički integritet“.
I Bregović i Huljić prodali su u karijerama milijune ploča u mnogim kombinacijama, ali je u Budvi bilo zanimljivo vidjeti kako ih to nije spriječilo da se kao „stare prdonje“, ali i živo zainteresirani za svoju glazbu, malo kockaju i riskiraju na pozornicama.
A kockati se na pozornici sa živcima publike znači očekivati da će vam netko, kao Bregoviću, u lokalnim medijima napisati da je „upropastio“ pjesme Bijelog dugmeta s Orkestrom ili će vam čak i taksist reći da je na trgu bilo „bez veze“. A nije, mogli ste provjeriti i u televizijskom prijenosu. Gledao sam ga nekoliko puta, pa i na prvom koncertu s Islamovićem prošle godine u Ljubljani, ali je našim narodima i narodnostima koji put nepojmljivo da Bregović želi svoje stare pjesme svirati s odličnim Orkestrom, bez pubertetskih električnih „rock-ospica“ i mahanja električnom gitarom, u aranžmanima koji mu danas najbolje odgovaraju.
Još je radikalnija situacija s Tončijem Huljićem, koji s bendom Madre Badessa ima izvrstan Dalmatia-lounge program dulji od dva sata, premijerno izveden u budvanskom hotelu Splendid (nakon kraćih ljetnih nastupa na splitskim Prokurativama, na Starigrad Paklenica Film Festivalu i Sarajevo Film Festivalu). Povezujući pjesme s dva samostalna albuma s grupom Madre Badessa i neke stare hitove Magazina, Graše i drugih koje je pisao, ali u prilagođenim aranžmanima novog „etno-doba“, Huljić je vrlo eksplicitno i s očitim zadovoljstvom s pozornice poručio: „večeras ćete slušati moje pjesme“. Bez obzira na to izvodi li ih vrhunski profesionalna Jelena Rozga koja je prirodni i nezaustavljivi tsunami na pozornici ili fini, world-music bend poput Madre Badessa koji s Huljićem predstavlja možda najzanimljiviji domaći pop-proizvod ovog trenutka.
Kad sam prošlog ljeta za hrvatski Rolling Stone radio velike tekstove o Huljiću i Bregoviću, količina hate-mailova i ostrašćenih reakcija čitatelja zamalo me dovela do vješala. Zar se rock kritičar može usuditi pozitivno pisati o Tončiju Huljiću i Bregoviću? Napisati danas kao rock kritičar da je Jelena Rozga usporediva s Taylor Swift ili Shakirom, značilo bi vjerojatno isto. Ali malo morgen moj narode, nakon odgledanog nastupa u Budvi potpuno je jasno da je Rozga na sceni vrhunska profesionalka i karizma na dvije noge koja je miljama odmakla kopi-mačkama i estradnoj konkurenciji, dok Huljić s bendom Madre Badessa danas riskira više nego itko drugi. I čak i u eruptivnoj situaciji dočeka Nove godine nudi program nalik „domu kulture s vodoskokom“ uz koji prijaju masline, sir i pršut u nekoj konobi, otprilike onako kako Portugalci guštaju u fadu ili Kubanci u cubani.
Jedino u krajevima kod nas i oko nas, čini se, prošlost stoji na putu boljoj budućnosti, pa ljudi nostalgično uživaju u zastarjelim originalnim hitovima Bregovića i Huljića. A kad im ih ponude u idealnoj svjetsko-lokalnoj varijanti, imaju dvojbe. Inozemna karijera Bregovića više je nego dovoljan dokaz da je u pravu, pri čemu je jedini paradoks da ljudi „vani“ možda bolje osjećaju ili žele „naše“ od nas samih. U ožujku nastupaju u Areni Zagreb (Bregović s Orkestrom) i dvorani Vatroslava Lisinskog (Huljić s Madre Badessa), pa bi najzdravije bilo provjeriti i uvjeriti se.
Zavist je često pogonsko sredstvo domaće estrade i ne treba se čuditi. Često volim reći da su njih dvojica – bez obzira na sve masovno popularno, a estetski loše što su tijekom karijera učinili (bože moj, treba zaraditi i novce) – penicilin i rak-rana netalentiranim glazbenicima. No, kada rade dobro, priznajmo im to. A da nije lako stići do tamo, govori i kako se stizalo u Budvu.
Pa ako se već mora, bolje onda zločesto guštati u sitnim neprilikama nego prigovarati odličnoj glazbi koju rade. Po olujnoj buri sletjeli smo 30. prosinca zrakoplovom iz Beograda u Tivat u najdramatičnijem letu ikad, izgledalo je kao da će zrakoplov zaroniti u more ili će nas odnijeti do Italije (većina letova u Dubrovniku i Splitu je otkazana, a i u Tivat se poslije nas više nije slijetalo).
Huljiću je pukla guma na putu iz Splita u Budvu, a onda mu se i rezervna ispuhala pa je tri sata na granici promrznut čekao šlep-službu. Bregović je krenuo automobilom s Jahorine, ali su mu natočili nekvalitetan benzin (kao kod nas), pa mu je auto riknuo, morali su ga prevesti natrag, a onda opet "hajdemo u planine" i automobilom do Budve. Ali su izdržali i održali odlične programe, misli svatko da je njima lako…
konačno da netko napiše istinu o radu Jelene Rozge i g. Huljića! Bravo gospodine Horvat.