Mile Kekin, jedan od naših najboljih i najomiljenijih rokera, godinama je s Hladnim pivom punio najveće dvorane u regiji, a nakon što se mirno razišao s članovima svog benda, vratio se na “tvorničke postavke” i započeo solo karijeru. Okupio je novu ekipu odličnih glazbenika, sjeo u kombi i krenuo na turneju po Hrvatskoj i okolnim zemljama u sklopu turneje “Soundtrack za život”. Kulminacija te turneje bit će u subotu 9. studenog u zagrebačkoj Tvornici kulture, gdje će izvesti najveće hitove iz svoje solo karijere, ali i i one Hladnog piva. A onda ga ove zime čekaju nova uzbuđenja. Njegova supruga Ivana kandidirala se za predsjednicu Hrvatske, a hoće li se i koliko Miletov život promijeniti postane li “prvi gospodin”, kazao nam je između ostalog u velikom razgovoru.
U subotu 9. studenog na koncertu u Tvornici zaokružit ćete regionalnu turneju “Soundtrack za život”. Što nam možete najaviti, kako će izgledati koncert?
Kao što i sam naslov sugerira, bit će to svojevrstan presjek pjesama koje sam napisao i otpjevao, od prvih albuma Hladnog piva pa do zadnjeg solo albuma “Nježno đonom” s naglaskom na albumima “Knjiga žalbe” i “Šamar” koji je prošle godine napunio dvadeset godina. Ukratko, riječ je o pjesmama koje tvore moj soundtrack za život u ovom trenutku. Bit će tu naravno i nekoliko gostiju koje još neću otkriti.
Kao predgrupa nastupa mladi bend Smrdljivi Martini. Do njih ste došli slučajno, čime su vas osvojili?
Do mene je došao glas da postoji taj mladi bend s neobičnim imenom i duhovitim tekstovima, pa sam ih išao poslušati i odmah mi se svidjela energija i već vrlo definiran autorski rukopis. Dugo nisam čuo bend koji se ne srami biti zabavan, a da pritom ne zvuči kao da podilazi publici. Također, kako sam također bio brucoš kad sam snimao prvijenac “Džinovski”, generacijski mi se čine kao savršena grupa za otvorenje koncerta.
Protekle godine mnogo ste nastupali, pa i putovali u kombiju. Kako je nakon nastupa u najvećim dvoranama s Hladnim pivom bilo vratiti se nastupima u malim klubovima?
Svirao sam i sa Pivom često u klubovima, i to kad smo već naveliko punili dvorane. Nekoliko dana nakon koncerta na Jarunu pred 20.000 ljudi nastupali smo u nekom gradiću u Sloveniji, u klubu u kojem nije bilo pozornice pa sam se popeo na biljarski stol. Nije mi ispod časti svirati bilo gdje ako postoji razglas, struja i prava publika. Nerijetko sam bolje koncerte imao pred sto ljudi nego u punim dvoranama.
GALERIJA: Evo kako 26 godina mlađi suprug naše glumice izgleda na nogometnom terenu
Zanimljivo je da ste na turneji svirali i u Oslu. Kako je došlo do ovog angažmana, je li u publici bilo i Norvežana ili su nazočili samo ljudi s ovih prostora?
Većina ih je bila s ovih prostora, to jest s ove strane Alpa. Uvijek mi je zanimljiv taj fenomen kako su nam u tuđini svi naši. Pretežno se radi o mlađim ljudima u tridesetim i četrdesetim godinama, zdravstvenim radnicima, IT- stručnjacima i slično, mahom iz Srbije, Hrvatske, Bosne. Koncert je organizirao mladić iz Niša, softveraš, koji nam je radio koncert u Srbiji prije desetak godina. Sada u slobodno vrijeme organizira koncerte naših bendova i pritom pazi na to da izbjegne cajke.
Počeli ste prije 35 godina, još kao brucoš. Koliko se Mile promijenio od tada, je li ostalo još punka u vama?
Promijenio sam onoliko koliko se već čovjek promijeni kad proživi pola života. Odsvirao sam nekoliko tisuća koncerata, diplomirao sam, oženio se, postao otac. Što se tiče vječne teme koliko sam ostao punker, to ostavljam drugima da odluče. Nije da se time opterećujem. Da marim za etikete koje mi lijepe, davno bih se preselio u planine.
Kako danas nastaju vaše pjesme? Gdje nalazite inspiraciju?
Jednako kao i prije. To se nije puno promijenilo. Inspiraciju nalazim u sebi i oko sebe kao što i kažem u pjesmi “Soundtrack za život”. Konstantno tražim riječi da mi budu mačeta kojom ću sjeći sve što mi smeta. Moraš moći zaviriti u sebe da bi mogao napisati bilo što suvislo, a s druge strane moraš i pratiti što se događa oko tebe ako želiš pjevati o bilo čemu drugom a da publika rezonira s tobom.
Nedavno ste objavili i pjesmu “1 na 1”, ali i glumili Mirka Novosela u filmu “Dražen”. Kako je došlo do tog angažmana i kako ste se pripremali za ulogu? Jeste li možda stigli upoznati gospodina Novosela prije negoli nas je lani napustio?
Ne, nisam nažalost. Za ulogu sam se pripremao gledajući sve što sam našao o gosponu Novoselu na YouTubeu. Prvo sam počeo skidati njegov pomalo lijeni govor, ali sam odustao od toga jer mi činilo važnijim ostati autentičan i staviti naglasak na njegov odnos prema Draženu i ostalim igračima koji se kretao između prijateljskog i pomalo strogog, očinskog. Ideja za pjesmu došla mi je tek pola godine nakon zadnje scene, u slučajnom razgovoru s mojim producentom i prijateljem Markom Mrakovčićem. Jedna od tema filma je kompetitivni odnos između braće i potreba mlađeg da zadivi starijeg brata. Meni se to učinilo dovoljno univerzalnom temom da napišem pjesmu koja će vrijediti i izvan terena. Svi mi imamo nekog koga želimo impresionirati. Moram ipak priznati da sam se namučio. Svaku sam riječ mjerio sto puta jer je užasno lako otklizati u patetiku.
Kada se spominju vaše glumačke uloge, svi će se odmah sjetiti erotomana Saše iz “Bitangi i princeza”. Po čemu danas pamtite to snimanje i jeste li očekivali da će ta uloga ostati zapamćena kao jedna od najupečatljivijih iz cijele serije?
Najviše mi ostalo u pamćenju kako smo se svi dobro zezali za vrijeme snimanja. Rene, Nataša, Pređo, Tarik, Mila i ja bili smo potpuno neopterećeni. Mislim da se ta lakoća rada osjeti kroz cijelu seriju. Najupečatljivija mi je bila scena u kojoj iskačem iz torte oskudno odjeven. Malko mi je bilo neugodno, ali sve za umjetnost.
Uskoro će predsjednički izbori, a jedna od kandidatkinja je i vaša supruga Ivana. Jeste li razmišljali što će biti ako ona pobijedi, a vi postanete “prvi gospodin”. Kako bi onda izgledala vaša karijera, jer biste u tom slučaju konstantno morali i biti pod policijskom pratnjom?
Ne razmišljam o tome. Gledat ću da i dalje vodim svoj život. Tu se vodim onom engleskom poslovicom: “I’ll cross that bridge when I get there.” Ne vjerujem da je to utjecalo na karijere partnera drugih predsjednika pa mislim da ne bi trebalo ni na moju.
Ivana je nedavno otkrila kako je, kad vas je vidjela u emisiji kod Knjaza, odmah rekla da će biti vaša supruga. Iste večere upoznali ste se u Gjuri. Jeste li i vi odmah znali da će ona biti vaša supruga?
Ne. Bio sam nespreman, ništa nisam slutio, naivan i plah kao janje. Ona je to, naravno, lukavo iskoristila i prije nego što sam se okrenuo, već sam imao dvoje djece i stambeni kredit. Ali nisam požalio.
Na prošlim izborima i vi ste se politički aktivirali i malo je nedostajalo da uđete u Sabor. Kako ste se odlučili na ulazak u političku arenu i hoćete li opet pokušati?
Išao sam podržati ljude koje sam poznavao i za koje sam mogao staviti ruku u vatru da neće krasti, graditi zlatne WC-e i zapošljavati rođake. Prije svjetonazorskih tema trebamo moći odabrati poštene ljude. Ivana je sada preuzela sektor politike u našoj obitelji, a ja sam zadužen za kulturno-umjetničku nadogradnju.
Kako vaša djeca gledaju na vaše karijere? Hoće li biti glazbenici ili političari?
Miši je tek dvanaest godina, već je sinkronizirala nekoliko crtića i snimila meni neke pjevačke dionice, namjerava kad odraste živjeti na selu i imati farmu konja. Stariji sin Vito završava MIOC i namjerava iduće godine upisati FER. Imaju svoj put i ja ih podržavam.
Još prije osam godina snimili ste stihove “Ja nisam vaš, moji su dobili ‘45.”, nakon čega vas desničari redovito napadaju u komentarima. Je li ikad netko pretjerao, jeste li se možda nekad i bojali za svoju sigurnost?
Najviše sam se se zapravo bojao pitanja bojim li se. Čega da se bojim? Pa ne živim više u tamnici naroda, nego u demokratskoj republici Hrvatskoj. Sjetim se uvijek one scene iz “Crnog bombardera” kad inspektor savjetuje okrivljeniku da pripazi da ga ne pojede mrak. “Pa kakav mrak, ovo je demokratska zemlja,” uzvrati ovaj. Pa demokratski mrak!
Šalu na stranu, srećom nisam u lovu na glasove, kome se ne sviđa što pjevam, neka sluša nešto drugo. Osobno ne razumijem one koji ostavljaju komentare putem društvenih mreža. Uvijek mislim: toliko je toga što nisam stigao pročitati, pogledati i poslušati, a što bi mi se sigurno svidjelo, zašto da trošim vrijeme na komentiranje ljudi koji mi se ne sviđaju?
Kako gledate na to da desnica danas jača ne samo kod nas, nego i u Europi, dok se napada antifašizam?
Pa brine me to, naravno. U kombinaciji s Ukrajinom, Rusijom, Trumpom, Kinom, Bliskim istokom i klimatskim promjenama, čini mi se kao da se sprema savršena oluja.
Što vam danas najviše smeta u Hrvatskoj, ali i u Zagrebu?
U Zagrebu i Hrvatskoj najviše mi smeta što imam osjećaj da većina mojih sugrađana čeka nekog političara koji će riješiti njihove probleme ne shvaćajući da su i oni odgovorni za ovu situaciju, da su dio te promjene. Sedamdeset posto glasača nezadovoljno je pravcem u kojem zemlja ide, a godinama se zaokružuju isti ljudi. Pa gdje toga ima? Ljudima je ugodna ta pozicija žrtve jer ne snose nikakvu odgovornost pa i ne izlaze na izbore jer su “ionako svi oni isti”. Kad to čujem, diže mi se kosa na glavi ili barem ono što je od nje ostalo.
Vratimo se glazbi. Umjetna inteligencija sve više preuzima i nju. Danas imamo programe poput Suna ili Udija u kojima i potpuni amater može napraviti pjesmu za dvije minute. Kako gledate na to? Hoće li AI preuzeti glazbenu scenu?
Meni se već sada čini da neke hitove piše algoritam. Lišeni su svega ljudskog. Ne znam kako se boriti protiv tehnologije. Na meni je da radim svoj posao najbolje što mogu. Na konkurenciju, organsku ili umjetnu, ne mogu utjecati pa zašto bih se njome zamarao. Eksperimentirao sam malo s navedenim programima, ali bez uspjeha. Što ne znači da neće za pola godine moći pisati tekstove na razini Balaševića i Dylana.
Kako gledate na aktualnu domaću i svjetsku glazbenu scenu? Tko vam je osim Smrdljivih Martina ušao u uho?
Volim one luđake Viagra Boyse, The Idlese, taj njihov cinični punk, slušam i Billie Eilish u automobilu kad vozim kćeri na aktivnosti, sviđa mi se Klinika Denisa Kataneca, Valentino Bošković i još svašta nešto.
VEZANI ČLANCI:
Na Interliberu ćete predstaviti i zbirku pjesama “Soundtrack za život”. O čemu se radi?
Radi se o zbirci mojih pjesama i tekstova koje sam napisao od prvih albuma Hladnog piva pa naovamo. Htio sam im dati i neki kontekst pa sam umetnuo i nekoliko crtica o svom odrastanju i ranim danima u Zagrebu, pa između ostalog čitatelji mogu doznati i kako mi je Tito pokvario prvu pričest ili kako je gotovo cijela hrvatska rock-scena poginula u jednom danu. Tu su i fotografije, prve verzije pjesama koje su poslije postali poznate kao što su “Roštilj”, “Trening za umiranje”, “Samo za taj osjećaj”, “Ezoterija”, “Renault 4” i da ne nabrajam dalje. Ukratko, čitatelje očekuje pogled iza kulisa mog zanata.
Što pripremate nakon završetka turneje? Pišete li nove pjesme?
Pišem, ali mislim da mi treba mali odmor. Želim isključiti mobitel i otići sa svojom gitarom negdje gdje nema signala. Bilo je puno koncerata, intervjua, snimio sam film, pjesmu, napisao knjigu. Vrijeme da se malo odmorim.
VIDEO: Vruće izdanje! Nives Celzijus u crnoj kombinaciji naglasila obline: 'Sjajna k'o dan, crna k'o noć'
Vidi Milutina, izgleda poput oronulog porno glumca iz 70-ih.