Sociolog Bruno Šimleša (42) nedavno je izdao desetu knjigu "(P)ostati zdrav", kojom slavi 20 godina karijere. Nakon "Ljubavologije" i "Škole života" – orijentiranih na ljubav i (među)ljudske odnose – "(P)ostati zdrav" fokusira se na zdravlje, a kombinira vlastito iskustvo pomoći oboljelima od raka i zaključke znanstvenih istraživanja koji dokazuju utjecaj uma na tijelo.
Koliko ste dugo pripremali knjigu, koji su vam sve bili izvori?
Promišljam ovu knjigu 20-ak godina, a počeo sam je pisati u jesen 2019. U knjizi sam iskoristio iskustvo razgovora s oboljelima od raka kojima sam podršku posljednjih 15-ak godina. Pregledao sam i stotine različitih znanstvenih istraživanja koja potvrđuju temeljne postavke psihosomatike, odnosno utjecaja naših misli i emocija na tijelo. Pročitao sam i nekoliko desetaka knjiga iz sfere znanosti i duhovnosti i trudio se da knjiga predstavlja razuman i prohodan most između ta dva pristupa. Knjiga je namijenjena svima koji se bore za zdravlje, ali i članovima njihove okoline da otkriju kako biti najbolja moguća podrška svojim voljenima. Ali namijenjena je i zdravima da shvate kako da ostanu zdravi. Zato i taj dvoznačan naslov - (P)ostati zdrav.
Podnaslov knjige je "Kako da srce i um postanu tvornica lijekova". Možemo li zaista svi postići to da nam srce i um postanu tvornica lijekova?
Oni ti nesumnjivo jesu, samo je pitanje kako upravljamo tom tvornicom. Ako smo pod stresom naše će tijelo proizvoditi kortizol, tzv. hormon stresa, a dugoročno izlaganje tom hormonu negativno utječe na imunitet. S druge strane, ako osjećamo intenzivnu bliskost s nekim, proizvodimo oksitocin ili ako osjećamo zahvalnost ili sreću proizvodit ćemo dopamin ili serotonin što će pozitivno utjecati na imunitet. Naša unutarnja tvornica lijekova stalno radi, a cilj je naučiti kako da radi za nas.
Mnogi danas reagiraju emotivno, no ima i onih koji emocije drže u sebi. Zašto su neizražene emocije štetne?
Štetne su ako ih u sebi držimo mjesecima i godinama. Nije problem ako ih držimo satima ili čak tjednima. Možemo birati kako, kada i kome ih izraziti, ali ne bismo trebali birati trebamo li ih izraziti. Jedno od ranijih istraživanja koje sugerira povezanost potisnutih emocija i mortaliteta od raka napravljeno je na području bivše Jugoslavije u malom vojvođanskom gradu Crvenki. Pokušali su otkriti koji psihosocijalni faktori utječu na mortalitet proučavajući 619 osoba preminulih u razdoblju od 1966. do 1976. godine. Uočili su da je svih 38 osoba umrlih od raka pluća ostvarilo visoke rezultate na faktoru kojeg su nazvali racionalnost/antiemocionalnost koja se posebno iskazuje kroz potiskivanje agresije i ljutnje.
U Americi je normalno da ljudi imaju svog osobnog psihologa i psihijatra, a kod nas se to još uvijek stigmatizira. Zašto?
Neki ljudi i dalje smatraju da je traženje stručne pomoći odraz slabosti, no zapravo je odraz mudrosti i zrelosti. Uvijek je dobro prvo pokušati se osloniti na sebe i svoj krug ljudi, ali ako ne uspijemo pronaći rješenje, mudro je potražiti pomoć.
Kao mali imali ste težak oblik trombocitopenije, pa ste dosta vremena proveli na dječjoj onkologiji. Zanimljivo je da ste u uvodu knjige kazali kako dobro pamtite te događaje, premda ste imali samo dvije godine? Koliko su vas ta iskustva usmjerila prema vašem današnjem pozivu?
Kristalno se jasno sjećam svog doktora Tiefenbacha. U njegovim sam se rukama, obgrljen njegovim baritonom osjećao kao najzaštićenije biće na planetu i vjerujem da je to mom tijelo dalo dodatne šanse da se izvučem. Da, otada me zanima kako možemo pomoći samima sebi da (p)ostanemo zdravi.
Na HRT-u ste dvije godine vodili talk show "Svaki dan, dobar dan". Koje priče posebno pamtite iz tih tristotinjak emisija?
Sjećam se stotina priča i iskrenih emocija koje su moji gosti podijelili s nama, a mnoge od njih kasnije sam sretao po promocijama u svim dijelovima Hrvatske. Što se tiče ljepote duha i srčanosti mi smo doista bogat narod.
Posljednje dvije godine živimo s koronavirusom, a kao nikad do sada ljudi su podijeljeni. Kako gledate na one koji i dalje ne vjeruju stručnjacima, kao i na one koji svjesno šire lažne vijesti?
Mi imamo tragično nisko povjerenje u institucije i rekao bih - zasluženo. Znamo koliko je političara izdalo naše povjerenje, znamo koliko su uporno više voljeli svoj džep od javnog interesa i logično je da postoji nepovjerenje. Tome se mora pridodati i očajna komunikacija vodećih ljudi koji same ljude okrivljuju što ih ne slušaju, a oni to realno nisu zaslužili. Kada se tome pridoda obrazovni sustav u kojem se baš nikako ne njeguje kritičko promišljanje imamo sadašnju situaciju. Sve to i dalje ne znači da ne možemo vjerovati svjetskim stručnjacima i dokazima iz zemalja koje su se već vratile normalnom životu primarno zbog visoke procijepljenosti, kao što je npr. Danska. Nemoguće je da su Dancima promakle informacije o štetnosti “tog eksperimentalnog otrova koji porobljuje ljude”, a Rumunjima, Bugarima i nama nisu. A što se tiče onih koji svjesno šire laži, malo je takvih. Većina to radi srčano, ali nesvjesni da se radi o lažima. U raznim su teorijama pronašli osjećaj sigurnosti jer misle da su shvatili da se radi o p(l)andemiji. I ako su im ta uvjerenja ušla u srž identiteta, a nisu pronašli novi izvor sigurnosti, neće promijeniti svoje stavove čak i kada im dokažete da barataju pogrešnim informacijama.
Nakon potresa na Banovini angažirali ste se i pomogli ljudima. Što ste sve vidjeli i čuli od tih ljudi?
Vidio sam upornost, žilavost i skromnost u većini slučajeva. A uključio sam se, kao i tisuće drugih, jer smo pretpostavili da će država uobičajeno loše obaviti svoj dio posla pa da će ti ljudi ostati prepušteni sebi i ovu zimu. Na mojoj smo Facebook stranici pokrenuli brojne humanitarne akcije, skupili i proslijedili stotine tisuća kuna jer ako sam već neki influencer, ne znam kako bih mogao mudrije iskoristiti taj svoj utjecaj. Hvala svima koji su sudjelovali u tim akcijama!
Vaša kći Anabela sad ima 12 godina. Kakav ste otac, jeste li popustljiv prema njoj i dajete li joj često životne savjete? Zanimaju li i nju područja vašeg djelovanja?
Nisam pristalica prepopustljivog odgoja u kojem djeci ne postavljamo granice jer mislimo da ćemo tako uništiti njihov duh i sl. Mislim da su djeci potrebne granice i zapravo, da jedino uz čvrste granice mogu osjetiti i bezgraničnost ljubavi. Ona je uključena u razne humanitarne aktivnosti koje radimo pa je tako pokrenula i svoju humanitarnu akciju Djeca za djecu. Još je kao sedmogodišnjakinja objasnila da tata pomaže tetama kojima pada kosa, a ona će djeci jer je ona sama dijete. Ali ne, nije kao da joj čitav dan čitam svoje knjige. Neka bude dijete...
Može li danas u Hrvatskoj prosječan čovjek biti sretan, usprkos svim problemima?
Teško je, sigurno. Pogotovo u ove dvije godine jer ova kriza nema samo medicinski krak, već i psihološki i ekonomski. I ne, nemam rješenje da svi postanemo sretni u tri jednostavna koraka. Ali uz mnogo truda mislim da je moguće kreirati život kakav osjećaš da zaslužuješ.
Imate li nakon ove knjige u planu nove projekte, što iduće pišete?
Kako u ovih 500 stranica nisam uspio napisati sve što sam mislio o zdravlju, i sljedeća će knjiga biti tome posvećena. Još više savjeta članovima okoline, a iznijet ću i konstruktivne savjete za medicinsku zajednicu, prvenstveno o komunikaciji s pacijentima koja mora biti na ljudskijem nivou. Jednostavno mora. Prečesto se događa da ljudi ozbiljne dijagnozu saznaju kao da im netko nešto dobacuje na placu, a to je nedopustivo.
VIDEO Gledateljice napale Maju Šuput: 'Ovo je van svake pameti'
