Žedno uho dovelo je u petak navečer u zagrebačku Tvornicu Calexico koji su pred tisuću posjetilaca održali sjajan, zamalo dvosatni koncert. Naravno, jer radi se o prvacima vala americane ili novog tradicionalizma iz devedesetih godina, skupa s Lambchop, 16 Horsepower, Willard Grant Conspiracy i drugima. Za razliku od nabrojanih Calexico su nešto svjetovniji, otprilike kao da Steve Earle, još jedan kantautorski velikan americane sa sličnom bojom glasa kao i pjevač i gitarist Calexica Joey Burns, pjeva s Los Lobos.
Gledao sam ih nekoliko puta, od ljubljanskog Cankarjeva doma, preko malog pulskog amfiteatra, na dva nastupa u Zagrebu i na Terraneu i uvijek su oduševili. Ime, spoj Kalifornije i Meksika, dovoljno govori, jer Calexico kao da kulturološki vraćaju Meksiku ono što su mu SAD u bolnoj prošlosti teritorijalno uzele. A ima tu i dosta Kube, Arizone, ali su njihova cubmia, mariachi, tejano, jazz, country i ostalo, ne samo briljantno odsvirana estetska kategorija, nego i „narodni“ taman da si možete priuštiti nekoliko tequila i dobro se provesti.
Večer za pamćenje
Kao da ste ušli na neku stiliziranu hollywoodsku zabavu pedesetih, ili u film Quentina Tarantina, od početka s „Frontera/Trigger“ u sat i pedeset minuta Calexico su od pjesama s prošlogodišnjeg albuma „Edge of the Sun“ do materijala sa antologijskih starijih poput „Feast of Wire“, u sedmeročlanoj postavi tiktakali precizno kao vurica, mogao im se komotno pridružiti i Ennio Morricone sa svojim orkestrom. Uz dva trubača i članove koji su mijenjaju na raznim intstrumentima – kontrabas, harmonika, pedal steel, ukulele, synthesizer – te solo izvedbu Burnsa s akustičnom gitarom u „Fortune Teller“, čuli smo puno od te glazbene „proklete američke priče“.
Prije njih nastupila je Gaby Moreno, kojoj su se članovi Calexica pridružili na pozornici u prednastupu. Kasnije se vratila u tri pjesme („Miles From the Sea“, „Moon Never Rises“ i „Cumbia Soledad“), ali i na bisu, na kojem su Calexico odsvirali ne četiri pjesme kao obično, nego šest. Prije prve obrade Burns je rekao publici da su mu u osamdesetima omiljeni bendovi bili R.E.M, Minutemen i „ovaj čija je iduća pjesma“, da bi potom otprašili obradu „Bigmouth Strikes Again“ od The Smiths i još umetnuli unutra „There Is A Light That Never Goes Out“.
Budući je u Zagrebu bila zadnja večer s Gaby Moreno na turneji, čuli smo još jednu posebnu pjesmu, jer je u ponoć „počeo“ i rođendan ton majstora Calexica. Cijela dvorana otpjevala mu je happy birthday, a on s miks pulta zaželio „Five Years“ Davida Bowieja. Joey Burns posvetio ju je „svim sjajnim glazbenicima koji su nedavno umrli“, a Calexico je izveli s Moreno na glavnom vokalu i zbornim pjevanjem cijele dvorane, te nakon toga završili koncert s raspašojem „Guero Canelo“.
Večer za pamćenje, a bit će još jedna; 11. kolovoza u Brelima na prvom Šakan festivalu na svojoj oproštajnoj turneji nastupaju Giant Sand, sastav fenomenalnog Howe Gelba, iz kojega su Joey Burns i John Convertino davno otišli i osnovali Calexico.
