Koncert grupe Chui i promocija albuma "Zagreb-Berlin" u Petom kupeu u četvrtak navečer bila je jedna od najiščekivanijih svirki početka godine. Tim više što im je u otvorenom ljetnom kinu Tuškanac prošlog ljeta padala kiša, ovo je bio susret sa sjajnom grupom u kontroliranim klupskim uvjetima i nakon Boogalooa pred par godina pokazni koncert Chuija u Zagrebu.
Kod Chui nema labavo, nema ugrijavanja i čekanja. Intenzivan i nabildan početak zazvučao je kao da smo u Kulušiću '81 na Filmu, a uz ubrzanu ritam sekciju Konrada Lovrenčića na basu i Ivana Levačića na bubnjevima, Vojkan Jocić na saksofonu je, barem mene subjektivno, podsjetio na Juru Novoselića. Tim više što i Peti kupe ugođajem, balkonom i kapacitetom nevjerojatno podsjeća baš na Kulušić. U dva sata Chui je rasprodani Peti kupe proveo od Zagreba do Berlina i dalje. Naravno, gro nastupa u prvih sat i dvadeset minuta činili su materijali s dvostrukog vinila "Zagreb-Berlin", na mnogim popisima - uz Mimika Orchestra Maka Murtića koji je u Petom kupeu svirao par tjedana prije - jednog od najboljih domaćih jazz albuma prošle godine.
Možete to zvati fusion, kraut-rock, space-jazz ili kako hoćete, ali ako je početni, hipernabildani dio o Zagrebu zvučao ovako, kakav će tek biti dio o Berlinu s kojim su nastavili? Baš onakav kako posjetioci Berlina pamte taj grad, pa bi se vibrantna svirka, s ilustracijama i filmovima na platnu iza pozornice mogla zvati i sugestibilnom asocijativnom igrom opisivanja različitim sredstvima.
Meni se uporno u mislima javljala usporedba s Bowiejem, od "Blackstrar" do "Low", zbog slične melankolične, molske harmonijske strukture tema i istaknutih saksofona Vojkana Jocića. Netko me pitao "pa koliko on može svirati?". Vojkan Jocić ima "pluća k'o kuća" i na sceni daje puno. Kad nije na saksofonu, poput chefa na dva mala sintesajzera dodaje papra, soli i začine.
S druge strane, Toni Starešinić čarobnjak je među klavijaturama iz kojih artikulirano izvlači maksimum i u koncertnom okruženju, s točnim omjerom kada treba "ubosti" koji sound. Njegove palete i zavjese zvuka u srednjem, "berlinskom" dijelu koncerta bile su poput mješavine ""Subterraneans" s Bowijevog berlinskog tamnog remek-djela "Low" i "Blade Runnera", svojevrsni zvuk hodanja po žici ili po rubu.
Starešinića se može nazvati i "hardest working man iz jazz business"; s nekoliko postava ili samostalno snima par albuma godišnje, najnoviji je "Zmaj Orko Star" u postavi sa Zoranom Majstorovićem i Borkom Rupenom, a kvaliteta i domet svih njih govori da je u fazi poput njegovih povijesnih uzora kad su rušili žanrovske barijere.
Na koncu prvog dijela čuli smo i vulkanski "berlinski techno", pa čak i natruhe retro electro-popa osamdesetih, otprilike kao Yazoo na steroidima, ili, još bolje, Kraftwerk bez lutaka, sa živim ljudima na pozornici. Ustali su i Levačić iza bubnjeva i Starešinić iza klavijatura i skupa sa publikom na nogama i Jocićem koji se igrao robota ušli u završni dio sa tri stare teme Chuija, malo etno-jazza i još dvije na bisu koje su zaokružile intenzivan dvosatni nastup. Nadam se da su ga snimali pa da dobijemo "Chui Live in Peti kupe", ili čekamo iduće pojavljivanje.
