Iza Sandre Perković je godina za pamćenje. Novim, petim trijumfom na Europskom prvenstvu postala je najuspješnija europska atletičarka svih vremena. Pred Sandrom je još puno izazova, o čemu je rado progovorila u razgovoru za Večernji list.
Ove ste godine ušli u povijest kao prva atletičarka koja je peti put postala europska prvakinja. Kakav je osjećaj biti najuspješnija europska atletičarka u povijesti?
Osjećaj je neopisiv. Uopće dobiti priliku za osvajanje 5 zlata i kao takva ući u povijest, najbolja od svih muških i ženskih sportaša, dolaziti iz male zemlje kao Hrvatska, a raditi tako velike stvari, dokaz je da ništa nije nemoguće te da nam je samo nebo granica.
Po čemu ćete još pamtiti 2018.?
Što se tiče mojih sportskih uspjeha, definitivno ću je pamtiti po Berlinu i proglašenju na istom stadionu na kojem su se održavale Olimpijske igre. Stati na najvišu stepenicu, a sa svoje lijeve i desne strane ostaviti dvije Njemice, slušati Lijepu našu pred 65.000 ljudi zbilja je jedan nezaboravan osjećaj. A što se tiče privatnih trenutaka, pamtit ću je po svojim prijateljima i obitelji, koji su me svojim prisustvom, dobrotom i ljubavi koju su mi pružali učinili najsretnijom osobom.
Imate tek 28 godina, možete trajati još godinama u atletici. Imate li još motiva za natjecanja i treniranje?
Uvijek ima motiva, uvijek sebi postavljam velike planove i granice za koje se moram jako pomučiti. U karijeri još nisam rekla sve što sam željela i dok ne bude tako, neću stati. Dok se god budem vraćala s treninga sa smiješkom na licu, gledat ćete me na atletskim stadionima.
Je li dovoljno dobar motiv onaj prastari rekord Gabriele Reinsch? Zanimljivo je da ste vi jedina koja se uspjela približiti rekordnim rezultatima koje su ostvarivale atletičarke iz istočnog bloka s kraja 80-ih?
To je jedna od mojih želja i motiva koji me guraju naprijed, osjećam i vjerujem da imam dar od Boga. Ako ga i ne mogu srušiti, mogu mu se jako približiti; želim, radim i živim za taj dan. Jedina sam koja je već petu godinu prebacila magičnu granicu od 70 metara te nemam razloga sumnjati da sam ja ta koja je to i sposobna učiniti.
Kako ste se nosili s optužbama za doping?
Vjerujem da su moji dosadašnji rezultati pokazali pravu sliku o tom slučaju. Kažu: “Što te ne ubije, ojača te” i da u životu sve ima svoje zašto. Mislim da sam izašla jača iz toga, čistog obraza, jer ja znam pravu istinu, a sretna sam i zbog te suspenzije, jer sam odslužila ‘kaznu’, iako nije bila moja krivnja.
Pročitao sam da ste već u vrtiću imali autoritet, pa ste čuvali drugu djecu dok tete nisu bile u sobi. Jesu li vas se djeca bojala?
Simpatično mi je kada kažete da sam čuvala djecu i imala autoritet nad njima. Smatram da sam, kao što i sad jesam, rođeni vođa te me nikada nije zanimalo ništa manje i ništa više. Oduvijek sam bila savjesna i odgovorna te veliki borac za pravdu pa su se valjda djeca, roditelji i svi drugi osjećali sigurnima kada mi je bio zadan neki zadatak.
Zanimljiva je anegdota i da ste kao petogodišnja djevojčica pomaknuli 10 vreća cementa da ih ne smoči voda?
Bila su to takva vremena kada su bake i stariji ljudi imali drugačija poimanja o djeci, nisu nas toliko tetošili te su od nas radili ljude kakvi danas i jesmo. Ponosna sam što sam to napravila i opet bih, ne sramim se nijednog posla, svaki je hvalevrijedan. U to se vrijeme vidjelo da ću biti uspješna sportašica, jer sportašima nikad nije ništa teško.
Više ste puta kazali da ste majci zahvalni na svemu jer ste odrastali bez oca. Mislite li da ste imali teško djetinjstvo?
Moja je majka u punom smislu riječi - žena, majka, kraljica. Nisam imala teško djetinjstvo, dapače, imala sam odlično djetinjstvo, jer podrška, ljubav i znanje kojima me je svakodnevno snabdijevala neopisivi su. Opet, pogrešno je govoriti da je teško odrastati bez jednog roditelja, naravno da to nije normalno ni poželjno, ali kada imate lavicu koja je bila više nego nekome oboje, onda nemam za čime žaliti.
Jesu li vas možda u školi ikad zadirkivali, pogotovo kad ste počeli trenirati atletiku?
Kao što sam već spomenula, bila sam svjesna sebe, uvijek pravedna i borila se za pravdu, nisam nikada dala na sebe bez razloga niti ću ikada to učiniti. U moje se vrijeme treniralo više sportova, to je bila čast, a ne razlog za podrugivanje, jer to je značilo sposobnost i vještinu, pogotovo kada ste odlikaš. Ja sam uz atletiku trenirala odbojku i košarku te išla na dodatnu iz matematike, informatike i likovne kulture.
Kako izgleda jedan vaš dan? Kad se ustajete, koliko trenirate?
Moj radni dan počinje u 6.30 ili 7 sati najkasnije, nakon toga se pripremam za trening, doručkujem, odrađujem poslovne obaveze i odlazim na trening, koji traje od 2 do 2,5 sata, vraćam se kući. Potom spremanje ručka, odmor i priprema za drugi trening, koji traje od 2,5 do 3 sata. On me većinom jako iscrpi, tako da ponekad uopće nemam snage, a nakon toga me očekuje večera i odlazak na terapije kako bi tijelo odmorila i što bolje pripremila za ono što me čeka sutra. Ponekad je moj raspored pretrpan dodatnim obvezama pa uz pomoć odlične organizacije i tima ljudi s kojima radim uskladim sve da ništa ne bude zakinuto. No ponekad nešto moram i odbiti, jer jednostavno nije sve moguće stići, koliko god me moji prijatelji zvali ‘wonder woman’, kojoj dan traje 48 sati.
Kako biste sebe opisali? Koje su vam najveće mane, a koje vrline?
Mislim da je ovo više pitanje za moje prijatelje nego za mene, svoje vrline skromno pokazujem, a svojih se mana ne sramim te smatram da je i jedno i drugo ono na čemu trebamo raditi kako bismo iz dana u dan postajali bolji. U životu je sve trenutačno, a obraz je jedina stvar koja ostaje kroz život i nikad, ali nikad, ne treba prestati raditi na sebi kako biste postali bolja i poštenija osoba jer i onda kada mislite da ste postigli sve u svakom pogledu, dobro i iskreno pogledajte i ispravite i onu najmanju sitnicu.
Jeste li ovisni o društvenim mrežama? Često objavljujete fotografije iz privatnog života.
Društvene mreže su jako dobra stvar, pogotovo za nas koji smo izloženi javnosti. Mogu podijeliti sa svojim pratiteljima i prijateljima što volim, gdje sam i što radim, jer kako sam kao profesionalna sportašica puno na putu, moji bližnji ne mogu me imati baš u svakom trenutku, niti ja njih. Tehnologija napreduje i ovo je jedan od izuma modernog doba koji nam pomaže. Koristi li se umjereno i u pozitivne svrhe, mislim da je hvalevrijedno. Nisam ovisnica o mrežama, to je samo novi način komunikacije koji treba poštovati.
Prilaze li vam muškarci kad izađete? Koji je najbolji, a koji najgori “ulet”’ kojim vas je netko pokušao osvojiti?
Kada izađem, uvijek sam u društvu svojih prijatelja, tako da nemam toliko pristupa strancima niti me interesiraju. Uleti - nikad nisam gledala na to. Čovjek me može osvojiti iskrenošću i spontanošću, tada ću ga zamijetiti, ali to ne može stati ni u jednu od vaših kategorija.
Jeste li inače zaljubljive prirode?
Ja sam prvenstveno zaljubljena u život, volim živjeti, putovati, raditi, družiti se. Vrlo sam društvena, ponekad se zaljubim i u cvijet ako me privuče. Zaljubljenost je sastavni dio svakog mog dana.
Koje bi karakteristike trebao imati vaš idealni muškarac?
Mora biti on, mora biti iskren, neiskvaren, svjestan sam sebe, druželjubiv, zabavan, pametan, pošten. To su neke od vrlina kojima težim, sve to opisuje mog savršenog čovjeka, no ponekad u nečemu nesavršenome možete isto tako naći savršenog.
Razmišljate li o majčinstvu?
Trenutačno ne razmišljam, jer u suprotnom već bih bila majka. Želim da se to dogodi onda kada treba, s osobom s kojom najviše budem željela. Mislim da su djeca dar od Boga te tek onog trenutka kada postanem majka, govorim iz iskustva svojih prijateljica, postat ću ispunjena. Sve će se kockice koje sada živimo spojiti u jednu i živjeti zbog te jedne, koja će ti svako jutro izvući osmijeh na lice. Nadam se da ću jednog dana ispuniti tu želju s pravim muškarcem.
Kako ćete provesti božićne i novogodišnje blagdane? Jeste li inače pobornik velikog dočeka ili intimnog društva?
Božić volim i proslavit ću ga u krugu obitelji, jer tako mi je najdraže i kao katolkinja mislim da se tako trebaju dočekivati takvi blagdani, pogotovo rođenje Isusa Krista. Novu godinu volim provesti u krugu prijatelja, mjesto i lokacija nisu bitni, glavno je da je intimno i da podijelimo iste osjećaje i trenutke. Inače, moje su proslave uvijek velike, ali za odabrani krug prijatelja, uz koje se osjećam voljeno i sigurno pa će tako biti i ove godine.
Pogledajte video: Poznate osobe koje su uspjele u četrdesetima
Da ovoga trenutka prestane ostaće upamćena kao jedna od najvećih atletičarki ikada.